DANIJEL ŽEŽELJ

'Boje su optička prevara. Zato su svi moji stripovi crno-bijeli'

Objavljeno: 25.05.2012

Slikati pred publikom nije prirodno, to se ne radi, slika se u sobi ili studiju. Prije svakog performansa obećam sebi da je zadnji, nikad više

ZAGREB - Drugo izdanje Noir Festivala koje se upravo održava u Zagrebu ugostit će i Danijela Žeželja, poznatog hrvatskog strip crtača, ilustratora, slikara i animatora s američkom adresom. Žeželj se stripom bavi od kraja ‘80-ih, a prije odlaska u SAD 1995. godine dvije je godine živio u Italiji. Tako mu je predgovor za talijansko izdanje strip albuma “Ritam srca” pisao jedan od najznačajnijih filmskih redatelja 20. stoljeća - Federico Fellini.

Namjerno i slučajno

Američki dio karijere bilježi ilustracije i stripove koje objavljuju najpoznatije američke i svjetske “tvornice stripa” - DC Comics i Marvel. Ovaj put u Zagreb dolazi s novim multimedijalnim performansom Cuore-Srce.

U vašim je radovima uvijek prisutna neka vrsta glazbene strukture: tempo, artikulacija, zvučne kvalitete. Je li to namjerno ili slučajno?

- Namjerno i slučajno. Glazba mi je važna i utječe na to što radim. Strip nije film, pitanje je koliko je moguće provesti element vremena kroz statične slike. Vizualnost je najbliža glazbi kada se oslobodi figurativnosti i postane apstraktna, ali apstraktan strip je slijepa ulica.

Jeste li pod pritiskom za vrijeme performansa? Izloženost tolikim pogledima dok radite ipak vam nije prirodno stanje?

- Slikati pred publikom nije prirodno, to se ne radi, slika se u sobi ili studiju. Ono što slikanje uživo čini mogućim je upravo glazba uživo - ona stvara prostor unutar kojega se osjećam dovoljno sigurno da bih mogao slikati pred ljudima. Rizik i trema uvijek postoje. Iako je sve unaprijed planirano i isprobano, nikad se ne zna, uvijek postoje momenti izvan kontrole, to je priroda i kvaliteta izvedbe uživo. Prije svakog performansa obećam sebi da je zadnji, nikad više.

Vaša supruga, Jessica Lurie, priznata je glazbenica i skladateljica. Koliko je njena glazba utjecala na želju za izlaskom izvan okvira i forme stripa?

- Bez Jessice performansi sa slikanjem i glazbom uživo vjerojatno se ne bi nikada desili. Glazbenicima je svirka uživo dio kreativnog procesa. Razmjena ideja s ostalim muzičarima na pozornici i direktna komunikacija s publikom je jedinstven ritual. Vizualnost može postati dio takve akcije jedino ako se odvija uživo. Proces konstruiranja slike, transformacije formi od apstraktnih do figurativnih slijedi sličnu putanju kao glazbena izvedba i improvizacija. Proces slikanja, kao i glazbena kompozicija, nosi u sebi priču. Slika ima početak i kraj, naracija je uvijek osnova performansa.

Bez televizora

Na Noir Festivalu zagrebačkoj publici predstavit ćete se projektom Cuore. O čemu je riječ?

- Cuore (Srce) je performans s Jessicom Lurie i Marcom Molinellijem, i spaja glazbu, sliku i video uživo. Projekt smo započeli u Bostonu prije godinu dana, prva izvedba je bila u tamošnjem Isabella Stewart Gardner Muzeju. Priča je proširena i rad konačno dovršen u Montepulcianu, gdje nam se pridružio bubnjar Robert Kainar. Cuore je ciklus priča: telefonski razgovor ljubavnika od kojih je jedan već otputovao u vječna lovišta, monolog beskućnika u podzemnoj željeznici, dijalog supruge poginulog vojnika s vojnim kurirom, svjedočanstvo zatvorenika, medicinski opis simptoma infarkta. Srce je središnji simbol kroz koji se prolamaju osobne priče. Svaka priča ima vlastitu kazališnu scenu (minijaturno kazalište igračaka), vlastiti dijalog ili monolog, sliku slikanu uživo, i glazbu.

U posljednje vrijeme bavite se i animacijom. Oslanjate li se na stripovsku narativnost ili težite drugačijem izričaju?

- Ne mogu se primjenjivati stripovske metode na animaciju, ili obratno, to su dva različita jezika. Osnova animacije je vrijeme, strip tu dimenziju nema. Animacija mi je zanimljiva upravo zato što se razlikuje od stripa, što mogu koristiti zvuk, pokret i ritam. Moj prvi film je “Different Bunny”, o pustolovinama anarho-zeca. Završio sam prošli mjesec osam minutni film “Fibonaccijev kruh”, (koprodukcija Petikat - Zagreb Film), i upravo počeo jedan novi, o gradu i grafitima.

Bez televizora

U jednom intervjuu ste rekli da je svijet prepun boje i depresivnih ljudi. Zato preferirate crno-bijelu tehniku?

- To sigurno nisam rekao, odnosno krivo je interpretirano. Koliko je depresivnih nije moje da sudim. Pretpostavljam da sam rekao kako je teorija da je boja nešto veselo i pozitivno dovedena do apsurda općim medijskim bombardiranjem šarenilom, kroz reklame, plakate, kataloge, časopise, televiziju, web itd. Meni se sviđa ideja o boji kao lošoj navici, optičkoj prevari. Kad se rodiš, ne vidiš boje, svijet je monokromatski. Svjetlo i sjena su osnova naše percepcije samo se to zaboravi, kao što se zaboravi plivati.

Kad ste počeli raditi za američko tržište, jeste li dobrovoljno pristali da vam rade kolor na crtežima ili je to bio uvjet?

- Nisam dobrovoljno pristao, natakali su me vodom dok nisam rekao ok. Amerikanci to tako rade. DC ne bi u snu objavio crno-bijelo ako može u boji. Koloriranje je bio uvjet objavljivanja, i uglavnom su boje razočaranje jer, i kada su dobro rađene, oduzimaju od kontrasta i ravnoteže crno-bijelog. Ali Dave Stewart koji je kolorirao moj album Luna Park napravio je sjajan posao jer je boje primijenio kao zasebnu vrijednost i nije nužno pratio crtež. Luna Park je jedini strip gdje mislim da je boja obogatila crtež.

I dalje živite u Brooklynu u stanu bez televizora?

- Živimo u Brooklynu, televizor je općenito postao egzotična izumiruća vrsta, web je novi prozor u svijet. Jedino se ne zna tko koga gleda.

Broj preporuka: 4

FACEBOOK KOMENTARI

ARHIVA ČLANAKA

Još iz rubrike

magazinrss

Opći uvjeti korištenja | Pravila prenošenja sadržaja | Zaštita privatnosti | Pravila komentiranja | Impressum | Kontakt | Oglašavanje

EPH Digital: Jutarnji list | Slobodna Dalmacija | Gloria | Globus | Sportske Novosti | Autoklub | Dom & dizajn | Dobra hrana | Bestseller | Dodo | Dosi | Gorila | LikeCroatia | Gameland | Dubrovacki Vjesnik

WAZ: Der Westen