Ovakvu bih knjigu jednoga dana svakako volio čitati a da je tema “Što svijet može naučiti iz obrazovne promjene u Hrvatskoj”. Zašto? Jer Sahlbergova knjiga otkako je prošle godine objavljena ne prestaje izazivati čuđenje svjetske javnosti, posebice onog segmenta koji je profesionalno ili životno zainteresiran za smisleno obrazovanje, a naročito osnovno i srednjoškolsko. No, to je čuđenje uglavnom posljedica dotad nedostatne informiranosti o posebnostima obrazovnog sustava u Finskoj, onakvog kako je reformama stvoren od kraja osamdesetih godina naovamo. Osim toga, knjiga ima i rokerski moto ( Neil Young) pa mi se sviđa.
Moja je zainteresiranost dvojaka za ovu tematiku, kao roditelja, ali i kao profesionalca koji već gotovo 20 godina u sustavu visokog obrazovanja u Hrvatskoj dočekuje nove studente, dakle - mlade ljude koji su izišli iz obrazovnog sustava. Stoga sam u svibnju boravio u Helsinkiju, na Aalto University, kako bih upoznao njihov model i shvatio mogućnosti za primjenu nekih njihovih iskustava kod nas. Otada, kome god pričam o tom posjetu, služim se sljedećom metaforom - mi smo ljudi mlađeg kamenog doba i veselimo se kotaču, a oni šalju ljudsku posadu na Jupiter.
Suradnja, ne natjecanje
To je usporedba hrvatskog i finskog visokog obrazovanja i mislim da ne pretjerujem, a knjiga “Lekcije iz Finske” dala mi je još malo argumenata za takav i slične zaključke. To stoga jer zorno pokazuje nacionalnu strategiju i taktiku razvoja sustava obrazovanja, posebice osnovnoškolskog i srednjoškolskog. U čemu je stvar? Finska je već nekoliko godina zaredom rangirana kao jedna od najboljih zemalja u međunarodnom testu znanom kao PISA (Program for International Student Assessment) koji mjeri znanje i vještine 15-godišnjaka u predmetnim područjima čitanja, matematike i znanosti. (U 2009. godini 65 razvijenih zemalja sudjelovalo je u PISA-i.) Prema Sahlbergu, Finska je postigla ovu razinu izvrsnosti tijekom dvijetisućitih gotovo slučajno i bez namjere. Pokretačka vizija redizajna finskog obrazovnog sustava tijekom osamdesetih i devedesetih nije bio formalizam postizanja visokih međunarodnih rezultata testa, nego osiguranje jednakih mogućnosti obrazovanja za sve učenike i poslije - studente.
Diane Ravitch je na nybooks.com primijetila - iako iz prekooceanske perspektive - da je smisao finskog obrazovnog sustava stvarati kreativnu i misleću osobu, a ne visoki prosjek rezultata na školskim testovima. Njen zaključak da je cilj kooperacija, a ne kompeticija, dakako, vrlo je vezan uz aktualnu problematiku obrazovnog sustava u Sjedinjenim Američkim Državama i Obaminu administraciju, no viđenje je zanimljivo jer širi prepoznatljivost finske ideje i izvan granica EU, unutar kojih bi lekcije njihovih iskustava trebale biti osobito poticajne, poglavito na rubu te iste zajednice, a posebno u zemljama poput Hrvatske koje teže toj zajednici, a gabaritima su slične Finskoj.
Sahlbergova knjiga nudi ideju o nacionalnoj filozofiji koja prožima gotovo svaki aspekt finskog društva, uključujući obrazovanje: “Manje je više”. Finska državna administracija je svojedobno odlučila da ne želi nametnuti standardizirani sustav testiranja na svojim školama, protivno inzistiranju nekih konzervativnih vladinih dužnosnika pa čak i ljudi iz businessa.
Oslobođeni potrebe da dragocjeno vrijeme i sredstva troše za pripremu i obradu testiranja, finski su nastavnici slobodni provoditi školske sate na korisniji način: u stvarnom učenju.