Objavljeno:  04.03.2010

Kultura je najtraženiji proizvod u recesiji

Na otvorenje MSU došlo je 10-ak tisuća, a na Noć muzeja 300.000 ljudi. Na ZagrebDoxu publika se bori za kartu više

Kriza stisla pa ne popušta. Broj nezaposlenih je 310.000 i raste, stanogradnja je na koljenima, a to znači da lošije ide i prodavačima bijele tehnike i namještaja, autosaloni su prazni, a otkazan je i Zagreb Auto Show, navodno kupujemo čak i manje odjeće, hrane i kućanskih potrepština te uzimamo sve manje kredita, uglavnom iz straha jer nam je posao neizvjestan.

Bolji od Ljubljane

Ipak, u jednom segmentu potrošnje pokazali smo zube krizi i ne marimo za nju. Paradoksalno, to je potrošnja u kulturi. Iako Zagreb slovi kao dosadan grad, činjenica je da u njemu imamo priliku uživati u svoj sili kulturnih događanja zbog kojih i dalje rado zavlačimo ruku u džep. Čak i više nego u “zabavnom” Beogradu ili Ljubljani kojoj smo do prije pet ili deset godina beznadno gledali u leđa. Zagrebdox okupirao je Movieplex u Kaptol centru, a publika se jagmi za ulaznicu više. Slično je bilo jesenas sa Zagreb Film Festivalom, a i opsada Motovuna svakog ljeta izgleda poput osvajanja utvrde u srednjem vijeku.

Svake subote gotovo tisuću ljudi dolazi gledati i slušati prijenose opernih predstava iz njujorškog Meta, Filharmonija je ušla u Arenu što neki smatraju blasfemijom, a drugi poželjnim “širenjem područja borbe” klasične glazbe. Zagreb Jazz Festival pohode najveća imena svjetskog jazza, uključujući Ornettea Colemana, Sonnyja Rollinsa, Joshuu Redmana i Branforda Marsalisa, dok je mimo festivala James Carter svirao u Lisinskom, a Diana Krall nastupila u punoj Ciboni. Depeche Mode u osam su godina dva puta rasprodali Dom sportova i jednom Arenu, U2 su dvaput nakrcali Dinamov stadion, došle su nam R&B dive Beyonce i Alicia Keys, dolaze Dylan i Cohen, Metallica će morati zakupiti veći prostor na Hipodromu od predviđenog, Guns N'Roses stižu u Arenu, R.E.M., Pearl Jam i Massive Attack rasprodali su Dom sportova, a samo je INmusic festival u nekoliko godina doveo Morrisseyja, Franz Ferdinand, Mobyja, Iggy & The Stooges, Nicka Cavea i desetke drugih izvođača.

Zagrebačke klubove pohodili su Patti Smith, Joan Baez, Dinosaur Jr. i stotine drugih izvođača. Dylan, Manicsi i Santana bili su i u Varaždinu, Norah Jones i Manu Chao u Puli, a Iron Maiden u Splitu. Domaći bendovi “operiraju” od KSET-a i Močvare do Doma sportova, Arene i Jaruna. Često se dogodi da u jednoj večeri moraš birati na koji ćeš koncert ići ili juriti k’o lud da stigneš na dva. Nemoguće je i nabrojiti sve izvrsne koncerte koje sam samo u Zagrebu gledao u proteklih pet godina, a jedini akutni problem je klupska infrastruktura izvan Zagreba i premali priljev kvalitetnih novih domaćih rock i pop imena. Htjeli bismo ugostiti i Springsteena, Neila Younga, Wilco, Foo Fighterse ili Arcade Fire jer uvijek želimo bolje.

Festivalizacija kulture

Kazalištarci uživaju u Eurokazu i Festivalu svjetskog kazališta, a solidno posluju i neka privatna kazališta. Na otvorenje Muzeja suvremene umjetnosti došlo je desetak tisuća, a na Noć muzeja nevjerojatnih 300.000 ljudi. I sve to, i kad je besplatno, i kad nije, usred krize i navale narodnjaka. Otkud toliki interes publike za ozbiljnom i kvalitetnom popularnom kulturom? Prije svega, Zagreb doista nije prosjek Hrvatske i već godinama, barem kad je kulturna ponuda u pitanju, bliži je Beču nego Splitu ili Osijeku.

Usto, Zagreb se pokazao kao dovoljno velik srednjoeuropski grad u kojemu žive deseci tisuća ljudi s posve drukčijim kulturalnim potrebama od slike uvriježene u medijima, često fasciniranih estradom. Drugo, festivalizacija kulture učinila je svoje i u sprezi s jakim sponzorima, marketingom, promocijom i medijima pozitivno djelovala na navike publike. Ti, najšire rečeno, “festivali kulture” postaju in događaji na kojima se mora biti, ali nije sve samo u tome. S tim festivalima nadoknađuje se i propušteno u “redovnom programu” kulture, posebice kad je posrijedi film kojeg je regularna kinoponuda bezobrazno loša.

Neki ne mare za skupi auto

Na te festivale dolaze imena, koncerti, predstave i filmovi iz inozemstva, koji inače ne bi došli ili ih ne bi bilo moguće dovesti ili bi u redovnom programu bilježili slabiji posjet. Domaće snage sve su češće bitni akteri tih festivala pa dolazi do interakcije svjetske i domaće kulturnjačke scene. Treće, potpora za kulturu nikada dovoljno, posebice kad se te potpore usporede s novcem ulupanim u sportska Potemkinova sela, ali nije da ih nema.

Na neki se novac klubovi, festivali, kazališta, muzeji i druge institucije, pa čak i promoteri ili menadžeri u kulturi ipak mogu osloniti, a tijekom ljeta i obala nam vrvi pojedinačnim događajima i festivalima kulture. Četvrto, publika je stekla povjerenje u kvalitetu ponuđenih programa, a potom i naviku i potrebu pohođenja kulturnih događanja kao bitnog aspekta svog života za koji želi izdvojiti određeni novac. Možda nije uputno izvlačiti zaključak o promjeni mentaliteta jer često je riječ o publici koja je tu naviku stekla još u 80-ima, ali znam mnogo ljudi kojima nije bitno da voze luksuzniji auto ili kupuju skupu odjeću, nego da imaju novca za kulturni i društveni život koji ih obogaćuje na jedan manje vidljiv, ali mnogo važniji način. Njih glazba, filmovi, knjige, kazališne predstave i izložbe hrane iznutra i često se mnogih koncerata, projekcija ili predstava sjećaju cijeloga života.

Knjiga je jeftina

Vjerojatno bi neka smislena anketa detektirala još cijeli niz razloga zašto nam kulturna ponuda ne škripi čak ni usred krize. Sjetimo se samo eksplozije kinoposjeta u Americi u vrijeme Velike depresije. Mogli bi reći i kako je usred krize najjeftinije čitati knjige, posebno one iz biblioteka (trošak 50 kuna godišnje). Svatko tko kulturna događanja smatra bitnom sastavnicom svog života nabrojio bi niz nekih drugih razloga kojima bi objasnio zašto voli ići na koncerte u Teatar &td, na Rokaj Fest ili Zagreb Jazz Festival, no jedno je bitno: iako nemamo srednju klasu, neke navike nismo trajno izgubili ili ih ponovno učimo.

Uostalom, tako je bilo i s Tkalčićevom, nekoć mračnom ulicom u centru Zagreba u koju su zalazili tek malobrojni. Kad se ulica dobro osvijetlila, a u njoj ponikli prvi kafići, postala je jednom od najomiljenijih. Možda nam se nešto slično počelo događati i u kulturi. I dao bog da kriza prođe i da dobro zarađujemo, odnosno da financijski možemo zadovoljiti svoje kulturne interese, a ipak hladnokrvno propuštati koncerte, filmove i predstave koji nas ne zanimaju. To će značiti da je ponuda kulturnih događanja sjajna i da nemamo ni snage, a ni potrebe ići baš na sve što nam kulturni život u Zagrebu pruža.

Broj preporuka: 18