Novi slučaj omiljenog talijanskog inspektora Montalbana, detektiva kojem je nemoguće odoljeti

AUTOR:
    • Promo

  • OBJAVLJENO:
  • 04.05.2016. u 12:52

  • Andrea Camilleri: Paukova strpljivost

    Nakon što je prethodno bio ranjen, Salvo Montalbano je na bolovanju. No, unatoč tomu, on se na svoj osebujni način upleće u istragu koja je pokrenuta zbog otmice lijepe mlade djevojke iz donedavna dobrostojeće, a sada, zbog vlastita altruizma, osiromašene obitelji koja i nema novac da plati traženu otkupninu. Naravno, idealna je to uvertira za novi slučaj omiljenog inspektora Montalbana.

    Roman Paukova strpljivost, uvršten na popis najboljih kriminalističkih romana svih vremena u izboru Independenta, sedmi je hrvatski prijevod Andree Camillerija, autora koji je zahvaljujući zgodama sicilijanskog policajca nagle ćudi, nesklona autoritetu, hedonista i gurmana postao najčitaniji talijanski pisac.

    Titula je dodatno zacementirana uspjehom televizijskog serijala, a Montalbanov „tata“ uspješno je brani svakim novim romanom.

    To je još impresivnije ako se ima na umu da je riječ o piscu rođenom 1925. godine u Porto Empedocleu, tik do Agrigenta, na Siciliji.

    Nakon profesionalnog bavljenja kazalištem i televizijom u književnost ulazi svojim prvim romanom Il corso delle cose (Tijek stvari) 1978. godine. Slijedio je cijeli niz njegovih proznih djela, uglavnom, kao i taj prvi, s povijesnom, sicilijanskom tematikom. Camilleri, međutim, svoju planetarnu popularnost stječe romanima i pripovijestima o policijskom komesaru Salvu Montalbanu. – Znam točno kad se dogodila prekretnica. Bila je 1994., a ja sam zapeo na pisanju jednog povijesnog romana. Shvatio sam da nisam baš praktičan, prvo što bih napisao rijetko kad je doista i ostalo prvo poglavlje. Tada sam odlučio napisati roman poštujući kronologiju i logiku priče, a forma trilera učinila mi se kavezom koji ne dopušta uzmak – ispričao je u jednom intervjuu talijanski pisac Camilleri.

    Camilleri ne samo da je uspio sam sebi dokazati da je u stanju tako pisati već je u svojoj 70. godini postao hit-autor koji se prevodi diljem svijeta. Svaki navještaj prestanka pisanja o Montalbanu izazvao je veoma burne reakcije čitatelja koji su piscu odlučno poručili (i nije im teško to ponavljati) da takva opcija ne dolazi u obzir.

    No, iskusni se pisac ipak pobrinuo za završetak serijala. – Davno sam ga dovršio. Posljednji nastavak pohranjen je u mojoj izdavačkoj kući.

    Važan element svih romana o inspektoru Montalbanu jest i oživljavanje boja, mirisa, zvukova, ali prije svega duha Sicilije, Mediterana. Za fikcionalno mjesto radnje romana – Vigàtu, pisca je, inače, inspiriralo njegovo rodno mjesto Porto Empedocle. Gradski su čelnici, u slavu pisca koji je privukao brojne turiste, imenu grada od 2003. dodali i Vigàta.

    Proizvod tog duha jest i inspektor Montalbano. – Moja supruga prva je shvatila da sam ga stvarao imajući oca na umu. Jedina stvar koju smo moj otac i ja dijelili, uz ljubavi prema hrani, jest sposobnost shvaćanja realnosti ljudskih veza. Ispričat ću vam zgodu iz svoje mladosti. Znate, moj je otac bio uvjereni fašist. No kad sam 1938. godine u šoku došao kući i ispričao roditeljima kako mi je prijatelj iz razreda rekao kako više neće ići u školu jer je Židov, otac je poludio. Referirajući se na Mussolinija, samo je ponavljao: „Taj gad. Židovi su ljudi kao i mi.“ Takav je bio moj otac. I tu sam njegovu osobinu prenio na Montalbana: skepsu prema naredbama šefova, konstantnu svijest o imbecilnosti moći i onima koji je posjeduju – ispričao je Camilleri.

    Paukovu strpljivost s talijanskog je preveo Juraj Gracin

    Link na poglavlje

    Link za kupnju

    Premda je radnja romana, čiji su zaštitni znak humor i ironija, smještena na Siciliji, Camilleri je znao da želi izbjeći uobičajeni pristup tom podneblju; glamuriziranje mafije i negativaca. Jedini koje treba slaviti, u podtekstu je svakog romana, oni su koji dobro rade posao zaštitnika društva. – Što znači biti dobar policajac u Italiji? Morate paziti na tri stvari: ne pokleknuti pred političkim pritiscima, shvatiti da je odbijanje naredbe ponekad vrlina, a ne grijeh i uvijek morate biti odani načelima posla i idealima koje taj posao podrazumijeva – voli ponavljati Camilleri.

    Izdvajamo