Prošle je godine dobio vrijednu međunarodnu nagradu “Najljepša kuća na svijetu”. Kuća se nalazi na Visu, još nije završena, ali bit će savršena. Ove godine dobio je uglednu nagradu “Drago Galić” prema odluci hrvatskih arhitekata. Napravio je fenomenalnu “Stone House”, mediteransku kamenu kuću u Lukovu Šugarju podno Velebita, te zagorsku “Hižu” od 30 centimetara debelog sloja slame te stakla u Kumrovcu. Mateković je istraživač i inovator, vrlo siguran u svoje znanje. Poštuje tradiciju, a gradi vrlo moderno. Cijeni stare materijale, “kak’ su naši stari gradili”, i dodaje im suvremenu tehnologiju. Projektirao je u Strojarskoj ulici u zagrebačkom Trnju dva osobita nebodera - jedan je najviši u Hrvatskoj, drugi malo manji - koji plijene vanjskim izgledom, osobito noću. Osvijetljeni su plavim i žutim svjetlima. Teško je reći tko je kod nas najbolji arhitekt, ali ovaj, Mateković, zaista je izvrstan. Ima biro Proarh, u kojem radi 20 arhitekata, uz njih mnoštvo vanjskih suradnika. Mlad čovjek, sportaš. Njegova i naša budućnost nazire su u svemu što je do sada projektirao i sagradio.
Jako vam dobro ide posao...
- Je.
Imamo sjajnih arhitekata doma, a i vani...
- Zvali su nas iz inozemstva, ali ne želim ići. Ostajem u Hrvatskoj. Tu mi je mjesto. Imamo puno posla ovdje. Radimo i vani, ali iz Zagreba. Uspjeh je - ostati doma.
U Singapuru ste lani dobili slavnu nagradu: “Najljepša kuća na svijetu”...
- Tamo je bio Svjetski festival arhitekture. Mi smo pobijedili u kategoriji ‘Single Family House’, a onda su to mediji u Hrvatskoj nazvali ‘najljepša kuća’. Radi se o privatnoj kući, a ne o javnom objektu. Gradi se, uskoro će biti završena. Na Visu je. Kuća je inkorporirana u tkivo prirode. Dio je prirode.
Gotovo je nevidljiva...
- To je bio cilj. Moj.
Na krovu je također mediteransko raslinje, kao i oko kuće...
- Da, to je dio viške biokulture, to je zeleni krov. Topografiju terena gotovo nismo ni dirnuli. Kuća je napravljena po principu Sokratova Megarona. Napravio je prvu ‘pasivnu baznu kuću’. Iako, njegova je kuća bila zapravo sklonište, špilja. Viška kuća okrenuta je prema jugu kako bi zimi imala svjetla. Nadstrešnica je velika pa ljeti služi kao zaštita od sunca. Stražna strana kuće je ukopana u ambijent, u tkivo zemlje. Od vjetra ju štiti blago brdašce iza nje. Problematičan je, uvijek, sjeverni vjetar. Hladan je. Ventilacija je prirodna, sunce daje energiju, vodu daje kiša. To je savršeno.
Čime se napajaju hladnjak, televizor, svjetlo?
- Moja kuća je 100 posto samostalna, samoodrživa. Energetski autonomna. Sunčevu energiju koristi preko kolektora koji ju skuplja i pohranjuje kao električnu energiju. Kišnica se filtrira i upotrebljava za piće. Grije se i hladi putem prirodne ventilacije. Nema nikakve infrastrukture. Oko kuće su tradicionalni dalmatinski zidovi, suhozidovi, ali sada betonski. U 21. smo stoljeću... Stvorili smo novu ruralnu topografiju. Arhitektura kuće su ti betonski zidovi i stakla, u dubini kuće, pa se praktički ni ne vide. Kad gledate kuću sprijeda, vidite terase i platoe za sadnju. Kad gledate odostraga, vidite topografiju koja je - nepromijenjena. Fasada je, zapravo, zatečena biokultura.
Kuća je niska, plitka?
- Ima dvije etaže, ali to ne vidite.
Bila je jaka konkurencija u toj kategoriji ‘Single Family House’?
- Enormno jaka. Ponijelo nas je već što smo ušli među pet finalista. A svi su bili izvrsni. Natjecalo se nekoliko tisuća projekata iz cijelog svijeta. Na kraju smo dobili prvu nagradu.
Je li ‘Matekovićev Megaron’ jedina takva kuća u Hrvatskoj?
- Znali bismo da ih ima još... Posebna je...
Investitor je izabrao česticu zemlje?
- Ne samo izabrao nego i kupio. To je fantastična sinergija prirodne ljepote. Sunce, raslinje, pred njom cijeli viški akvatorij. More... Kad je bistro, vidi se obala Italije. Fascinantno.
Sve to raslinje oko kuće i iznad nje je domaće, prirodno?
- Da, to je sve tamo niknulo. Samo. Bolje je to nego neka planska intervencija. Kuća je potpuno stopljena s prirodom. Pogreška bi bila zasaditi ruže ili staviti englesku travu, što mnogi rade... kao da stavite alpski krov na kuću u Makarskoj.
Davor Mateković
Jutros ste otputovali na venecijanski Biennale sa svoje tri čudesne kuće...
- Sad sam već u Veneciji dok ljudi čitaju intervju. Tema je ‘Time, Space, Existence’. Pokušavam objasniti i dokazati da pojedini materijali i načini gradnje iz prošlosti egzistiraju i danas. I, savršeno su ugodni. Treba uzeti najbolje iz povijesti iako svako vrijeme donosi svoje. Mislim da bi Sokrat shvatio da smo na njegovu tragu... U Veneciji, na najvažnijem europskom arhitektonskom događanju, predstavljam kuću na Visu, kamenu kuću na obali u Lukovu Šugarju podno Velebita i hižu u Kumrovcu. Pomoću njih želim uvjeriti arhitekte i posjetitelje u savršen sklad tradicije i današnjeg doba. Na svim tim parcelama vrijeme nije cijele godine baš umilno, naprotiv, zimi je okrutno. Sve smo imali u vidu: vjetar, more, sol i kišu koja ne pada vertikalno, nego ukoso, čak i horizontalno. U Lukovu Šugarju nevjerojatno su jaki naleti vjetra, ne može se hodati uspravno. A u Kumrovcu je i snijeg...
Sve tri su male obiteljske kuće, vikendice?
- Da. To je manji dio našega godišnjeg rada. Ove kuće brže se naprave, jednostavnije su od nebodera, primjerice. Sve njih, i male i velike, pomno projektiramo.
Gdje počinje arhitektura za mladog čovjeka? Na fakultetu ili ranije?
- Što je uopće arhitektura? Arhitektura je snalaženje u prostoru i odnos prema prostoru. Ako imate taj osjećaj, onda stalno živite arhitekturu. Kad ulazimo u neki prostor, mi doživljavamo njega, a ne boju stolice ili komode. Arhitektura je zaraza. Arhitektura je igra koja traje cijeli život. Razmišljate, kombinirate, kreirate...
Ne radite samo u birou?
- Naravno da ne. Arhitekturu morate živjeti 24 sata dnevno ako se mislite ozbiljno njome baviti. Projektiram i u avionu i u autu, dok vozim. Mislim, osmišljavam... U arhitekturi ne postoji radno vrijeme ni odmor. Arhitekti, svjesno ili nesvjesno, stvaraju prostor i način života. To je činjenica.
Odgovoran zadatak...
- Jako. Nema rutine. Svaki projekt je nešto novo. Pokušavamo biti inovativni. Istražujemo mogućnosti. Evolucija u materijalima i tehnologiji takva je da, ako niste u tijeku, ispadate iz igre. To je surov posao. Treba znati interpolirati elemente suvremene arhitekture u nešto autohtono. To je slučaj u slamnatoj kući u Kumrovcu, u koju sam dodao ogromna stakla. Ne radimo spomenike sebi; radimo novo, cijenimo staro. Ne radimo da bismo dobili nagrade. Radimo da ljudima bude izvrsno i ugodno. Nagrade struke poštujem i raduju me, ali važniji mi je osjećaj i doživljaj da sam učinio sjajno i korisno djelo. Uz to, i lijepo.
Tko radi interijere u vašim kućama?
- Mi. Moja kuća na Visu nema neku jasnu razliku između eksterijera i interijera. Sve se otvara i zatvara kliznim stijenama, unutrašnji prostor ulazi u vanjski i obratno. U ljetnim mjesecima kuća je totalno otvorena. Izvana vidite cijeli interijer.
Tko je vlasnik famozne kuće na Visu?
- Privatni poduzetnik.
Kakav ste šef?
- Postigao sam odnos prijateljstva. Pravi vođa ne upotrebljava policijske metode. Svi moji suradnici su ambiciozni. Svi imamo istu ‘vibru’. Nema prisile. Nema ni zabušavanja. Recept uspjeha je timski rad.
Vlada li u našoj zemlji arhitektonski nered?
- Legalizirala se bespravna gradnja, a time i arhitektonski kaos... Tko je sagradio mimo zakona i ostalih propisa dobio je šansu nešto minimalno platiti pa sasvim legalno ostavlja ružne objekte. Ne samo na obali.
Možda je to humano...
- Da, ali je pitanje je li i - pošteno? Oni koji su sukladno zakonu skupljali dozvole, plaćali ih, poštovali građanske propise lege artis, nisu dobili nagradu za to. Nagradu su, zapravo, dobili oni koji nisu poštovali zakone. Država mora održavati red, a ne zbog prikupljanja novca i pokušaja reguliranja katastarskog kaosa zadržati nered.
Gadno je nekome srušiti kuću...
- Znam. Ali, pravna država mora biti dosljedna. I pravedna. Divlja gradnja je ruglo. Teško je u tome biti pametan i efikasan.
Vaši neboderi u Strojarskoj u Zagrebu vrlo su uočljivi, posebno noću.
- Tamo smo željeli učiniti jedan prostorni eksces, nešto potpuno drukčije od uobičajenih zgrada. Taj dio grada, Trnje, prilično je urbanistički nesređen... pa smo to uspjeli popraviti. Svi su zadovoljni. A tamo je u produžetku i Gredelj...
Što će biti sa starim kompleksom Gredelja?
- Bit će, vjerojatno, raspisan urbanistički i arhitektonski natječaj. Možda će se nešto i sačuvati, ako je vrijedno. Prije svega, tamo treba napraviti urbanistički koncept. Strategija je bitna. Što je tamo? Što će biti tamo? Koja namjena? Kako razvijati grad uz prugu? Što je, uostalom, s prugom? Dokle će ona dijeliti grad na dva odvojena dijela? To su moja pitanja. Odnos juga i sjevera Zagreba doima se nerješivim ako se ne riješi sudbina pruge. Kad bi se to učinilo, mogućnosti razvijanja grada bile bi nesagledive, ogromne. Pitanje pruge najvažniji je problem urbaniteta Zagreba, uz pitanje prometa, naravno. Što s prugom? Pod zemlju? Za sada je između juga i sjevera metropole - kolaps.
Davor Mateković
Obnovili ste i stari neboder uz Trg bana Jelačića...
- Sad on izgleda solidno, iako je to rezultat kompromisa između privatnog investitora, Gradskog ureda za zaštitu spomenika kulture i nas projektanata. Pitanje je pristaje li on tamo baš najbolje. Nekada je neboder bio protuteža katedrali na Kaptolu. Tako se govorilo... Teško je privatnom investitoru reći daj skrati taj neboder za polovicu. Investitor bi, vjerojatno, želio da bude i viši... Tko će takvo što kupiti pa ga sniziti za deset katova? Nitko. To može učiniti samo država ili grad. Neboder je otpočetka bio urbanistički ispad. Ima toga na nekoliko mjesta u gradu: neboder u Masarykovoj, pa onaj prekoputa Rooseveltova trga. Čak su ih gradili znameniti arhitekti... Ali, jedno je pitanje dobre arhitekture, a drugo urbanističkog koncepta.
Odbijate li ikad investitora?
- Ako nismo na istoj valnoj dužini, da, odbijamo. Investitor i projektant moraju biti na istoj valnoj dužini.
Imate li prepreke u poslu?
- Da. Administraciju i propise. To se osjeti kad su investitori država ili grad investitori. Nevjerojatno, ali istinito. Da ne povjeruješ. Mi nismo u stanju povući iz europskih fondova novac. Zapravo, mi bismo to znali učiniti, ali ne možemo dobiti dozvole. Čekamo ih godinama. Nepojmljiv je rad administracije. Privatni investitor ima jako izražen interes. Administracija nema. Što se nje tiče, ništa se nije promijenilo u novom sistemu, jedino je društveno vlasništvo prešlo u državno. Sistem je ostao, zapravo, isti. Tko piše te zakone? Mi smo, arhitekti, frustrirani. Tko će investirati kad mora godinama čekati dozvolu? Arhitektura je kod nas - tercijarna djelatnost. A trebala bi biti primarna.
Arhitekti su postali ‘zvijezde’?
- U inozemstvu jesu. Bio sam na predavanju Zahe Hadid. Kad je ulazila, publika je oduševljeno reagirala kao da dolazi nobelovac, oskarovac ili Cristiano Ronaldo.
Što je s našom rijekom? Sava je zaboravljena? Život na Savi?
- Sava je naš drugi arhitektonski i urbanistički problem, nakon pruge. Treba riješiti pitanje izljeva savskog korita. Za velikih kiša Sava izlazi i penje se do nasipa... Zagreb na Savi nije ništa novo, ali nije ostvareno. Sava je velik potencijal. Zagreb je jedan od rijetkih svjetskih gradova koji je pobjegao od rijeke. Zagreb budućnosti ne znači prebojati fasade. Zagreb budućnosti nastat će kad riješimo željezničku prugu i Savu.
Što je sa Sljemenom?
- Ja bih prije spomenuo revitalizaciju Gornjega grada nego probijanje tunela kroz Sljeme. Na Gornjem gradu nema sadržaja. Zato je pust. Stari grad je zanemaren. A nije teško ni skupo oživjeti ga.
Tamo su Vlada, Sabor i povremeno grupa Japanaca s vodičem...
- Zagreb je postao turističko središte. Nužno je oživljavanje Gornjega grada.
Radite nogometni kamp na Sveticama?
- Za kratko vrijeme bit će otvoreno gradilište, prema našem projektu.
Napravili ste sebi kuću?
- Ne, živimo u stanu. Zadovoljan sam. Najteže je sebi samome raditi kuću. Postolar uvijek ima najlošije cipele... No, pravi je razlog to što sam cijeli dan u poslu.
Imaju li arhitekti stresove? Žive li dugo?
- Stres je posljedica nevladanja situacijom. U stresu su arhitekti koji nisu dorasli zadatku. Ako je suditi po Oscaru Niemeyeru, arhitekti žive dugo. On je doživio 105 godina. Arhitekti rade dulje od smrti... Kad je Renzo Piano imao 75 godina, pitali su ga koliko će još... On je rekao: ‘Pedeset sam godina učio, tek sada mogu pokazati što sam naučio’. Većina velikih svjetskih arhitekata u poznim godinama stvara remek-djela... Kod nas, na žalost, nije tako. Možda su razočarani, prestaju se boriti...
Vas čeka još pedesetak godina rada...
- Želim to, zaista.
Ima li ljubavi i prijateljstva među vama arhitektima?
- Volio bih da ima. Ali, čini mi se da je prijateljstvo, ako ga i ima, licemjerno. Jal i zavist su vidljivi kao u nijednom drugom poslu. Ne znam zašto je tako. Možda se radi o uspjehu, o volji, o upornosti i - neuspjehu. Možda je, pak, društvo tako posloženo... Ali, ja sam optimist, vjerujem u ovu zemlju, u ove ljude. U sebe.