POVJESNIČARKA O OBNOVI SV. BLAŽA

Autori novog interijera udaljili su se od ideje Viktora Kovačića

    AUTOR:
    • Zrinka Paladino, dr. sc.

  • OBJAVLJENO:
  • 01.06.2016. u 12:59

Zagreb, 010215.
Prilaz Gjure Dezelica.
Crkva Sv. Blaza.
Misa posvecenja novog oltara u koji je kardinal Josip Bozanic posvetio i ugradio moci Bl. Alojzija Stepinca.
Oltar je dizajnirao Viktor Kovacic.
Na fotografiji: Detalj iz crkve.
Foto: / CROPIX
Goran Mehkek / CROPIX

Crkva Sv. Blaža

Crkva je pretrpjela intervencije uređenja dijela središnje apside s oltarom, a bolno su izmijenjeni i okoliš i vrijedne vizure s njezina trga

Među zagrebačkim kulturnim dobrima sakralni sklop crkve i župnog dvora Sv. Blaža opravdano zauzima jedno od najviših mjesta. To je primjer na kojem hrvatski arhitekti i povjesničari umjetnosti uče, koji istražuju i kojem se dive. Svojevrsno sivilo Zagreba u dijelu zapadnije od Britanskog trga razbio je upravo arhitekt Viktor Kovačić ostvarenjem bisera naše protomoderne arhitekture, oplemenivši jedno od bezbrojnih križanja našega grada prozračnim i ozelenjenim sakralnim trgom s pročišćenim volumenima u žbuci, kamenu i opeci. Križanje je prodisalo punim plućima, a obodne su ulice i sam grad dobili sjajne vizure.

Profinjeno pročelje

Centralna građevina u obliku grčkog križa s armiranobetonskom kupolom nad tamburom, inspirirana ravenatskim bizantinskim sakralnim gradnjama, ostvarena je 1913. godine temeljem prvonagrađenoga Kovačićevog natječajnog projekta iz 1910.  Strogu oblikovnost prizemno kamenom obložene crkve krasi sedmerokatni zvonik u opeci s vršnom lođom u glaziranoj keramici, ali i brojni profinjeni pročeljni detalji. Kako je lijepo naglašavao pokojni arhitekt Aleksander Laslo, projekt jednostavnog i ekonomičnog tlocrta natkriljen je armiranobetonskom ljuskom središnje kupole koja rasponom i minimalnom tjemenom debljinom predstavlja najznačajniju kupolnu konstrukciju svoje epohe u ovom dijelu Europe. Oprema unutrašnjosti nije dovršena prema izvornom Kovačićevom projektu, glavni oltar s ciborijem inspiriran starohrvatskom oltarnom arhitekturom izveden je 1932. prema projektu arhitekta Stjepana Hribara i kipara Ive Kerdića, a u to su vrijeme nastali i neoklasicistički prijedlozi Jerka Fabkovića za uređenje interijera, od kojih se odustalo.

U ostvarenju bočnih oltara Presvetog Srca Isusovog i Blažene Djevice Marije od 1938. do 1942. sudjelovali su Stjepan Hribar, Ivo Kerdić i Ljubo Babić, a crkvu krase i hrvatske Božićne jaslice Vojte Braniša iz 1916. Velika imena naše umjetnosti, čiji su segmenti uređenja kvalitativno usuglašeni s Kovačićevom koncepcijom prostora, govore dovoljno, dok se središnji prostor svetišta stotinu godina predstavljao dostojanstvenom čistoćom svog interijera.

Bolne izmjene

Sveti Blaž recentno je pretrpio intervencije uređenja dijela središnje apside s oltarom, ali su nesretniku bolno izmijenjeni i okoliš i vrijedne vizure s njegova trga. Vizuru prema jugu i još jednom kulturnom dobru, Tvornici duhana ili nesuđenom nam Povijesnom muzeju u Klaićevoj, natkrilio je predimenzionirani ostakljeni masiv poslovne zgrade TDR-a. Oduzevši povijesnu vizuru suvremena je arhitektura Primorskoj ulici oduzela i dio pripadajućeg neba te svjedoči o neosjetljivosti nekih današnjih arhitekata na zatečene vrijednosti u prostoru. Ni situacija u bliskom susjedstvu, nespretnim dovršetkom jugoistočnog kraja Deželićeve ulice zgradom Glazbene akademije i uslijed gradnje joj urušene zapadne susjedne zgrade nije sretnija i sigurno je jedino da nam grad pati te da šutnja i potiho rješavanje i najkompleksnijih zahvata bez kolektivnog sudioništva struke neslavno prati naša recentna postupanja. Sveti Blaž tome itekako svjedoči.

Danas smo očito uvjereni da djelima možemo ravnopravno parirati i onome što je i svojom nedovršenošću dosizalo zapanjujuću veličajnost izraza. Projekte Viktora Kovačića s naznakama uređenja interijera mogao je i trebao kao takve dovršiti samo on. Kako nije, interijer je crkve vjerojatno trebalo očuvati u stanju nedovršenosti jer manje je više, nebrojeno smo se puta osvjedočili. Ili je, pak, trebalo dočekati prijedlog koji bi snagom izraza uspjelo parirao zamisli velikana i s njome se kvalitativno nadopunjavao.

Zidovi glavne apside, donedavna podnožno obloženi samo zelenkastim mramorom, ponovno su rastvoreni trima okulusima ostakljenim kričavim vitrajima. Središnja je apsidalna konha iscrtana bljedunjavim, pozlaćenim obrisnim mozaikom Krista Pantokratora nad kordonskim vijencem pretjerane meandarsko-zupčaste forme, dok konzola metalne podne plohe pod novim mramornim oltarom poput sječiva zarezuje Kovačićevu koncepciju glavnog dijela svetišta okrenutog vjernicima.

Začuđeni apostoli

Novim oblogama i obradama zidnih ploha središnje apside, šarenilom realističnih apostolskih parova začuđenih lica u pastelnim haljama, zlatnim palmama u zlaćanim teglama te plavičastim tonovima lebdećih oblačića pod Kristom, autori su se novog uređenja blještavilom i šarenilom udaljili od pročišćene i postojane mjere vrijednog prostora. Koliko god umjetnici u svojim područjima bili istaknuti, trebali su se suzdržati od pokušaja finalizacije djela velikana arhitekture koji nas je zadužio i u čija se djela olako ne dira čak niti s najboljim namjerama. Natpis u apsidi: “Kako može oko koje je ugledalo svjetlo, opet uzljubiti tminu?” slaže se s činjenicom da je danas južniji izvorni dio interijera s ulazom nemoguće vizualno izmiriti s najnovijom intervencijom autora koji su imali hrabrosti upustiti se u dovršavanje baštinjene ljepote.

Izrezani paneli apostolskih parova poput likova iz trodimenzionalnih dječjih slikovnica odmaknuti od zida apside, osvijetljene stilizirane koraljno-zlatne palme među njima, ali i drugi provizorni i neprimjereno scenografski detalji, pravdani izvornim Kovačićevim projektom, izrazom su slabašni, ali, srećom, lako uklonjivi. Treba se nadati nekim sretnijim vremenima koja će interijer promišljenijim, kvalitetnijim i postojanijim rješenjem uskladiti s vrijednošću zaštićenog sakralnog dobra. Naime, s dostojanstvenom se čistoćom i smirenošću izraza mi danas, u grčevitom tražnju gesti kojima bismo se nametali, očito ne možemo nositi.

ELIPSO

Izdvajamo