MSU

OBILJEŽAVANJE STOTE OBLJETNICE ROĐENJA ARHITEKTA VJENCESLAVA RICHTERA Autor Vile Zagorje, muzeja u Alepu, otoka na Savi i utopijskih projekata

    AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 30.04.2017. u 14:37

“Imao je tipično europsku biografiju u koju se upleću i nacizam i komunizam. Gestapo ga je optuživao da je komunist, a kad je slučajno izbjegao smrt, komunisti su ga optuživali da je bio agent Gestapoa u logoru.

Izvukao se jer je dan i noć igrao šah sa samim sobom, i zato ga nisu slomili”, zapisala je jednom o Vjenceslavu Richteru naša najveća teoretičarka Vera Horvat Pintarić. Richter je u zatvoru bio pet puta, jednom čak osuđen za ubojstvo koje nije počinio.

Stota obljetnica rođenja Vjenceslava Richtera, arhitekta i likovnog umjetnika, rođenog u travnju 1917. u Donjoj Drenovi, obilježava se čitave godine. Osim samostalnih predstavljanja, predviđena su i skupna, pa će tako, primjerice, u lipnju biti izložba Novih tendencija, grupe umjetnika kojih je Richter bio važnim članom, u Aix-en-Provenceu, u Fundaciji Victora Vasarelyja. Finale je čitavog projekta na jesen, na prvoj retrospektivi ovog umjetnika u povijesti, koja se priprema u MSU.

 

Vjenceslav Richter radio je različite projekte, od Vile Zagorje za Josipa Broza Tita s Kazimirom Ostrogovićem (danas Predsjedničkih dvori), Nacionalnog muzeja u Alepu u Siriji, zagrebačkih nebodera tzv. raketa, pa jednog od najuspješnijih međunarodnih paviljona za EXPO u Bruxellesu 1958. koji je posjetilo preko 40 milijuna ljudi, potom kuće za naivnog umjetnika Ivana Rabuzina do utopijskih projekata.

Pet puta u zatvoru

 Richtera je zanimao sintezni pristup arhitekturi i likovnosti, napisao je manifest EXAT-a 51, u kojemu se zalaže za povezanost tzv. visoke i primijenjene umjetnosti. Uz arhitekturu i likovna djela, naglasak izložbe bit će na sinteznim skulpturama, grafikama i reljefometrima, koje je izlagao na Venecijanskom bijenalu te njurjoškom Guggenheim muzeju i i MoMA-i. Mnoge su sintezne skulpture, kaže kustosica izložbe Vesna Meštrić, u privatnim zbirkama, a “neke su ostale i u Buffalu, gdje je izlagao u privatnoj galeriji Albrighta Knoxa, i ponekad se pojave na aukcijama”.

 

Međutim, među najzanimljivije projekte ubrajaju se oni utopijski. Richter je, uz Andriju Mutnjakovića, jedini naš arhitekt koji se ozbiljnije bavio utopijskim idejama u arhitekturi, te je osmislio zigurate, velike građevine za oko deset tisuća stanovnika, kao svojevrsne mikrogradove. O veličini grada ovisila bi konačna brojka zigurata. Njegovi su heliopolisi bili milijunski gradovi. Osim za stanovanje, tamo su bili i prostori za posao, vrtići, škole... Ideja je bila da čovjek ne mora uopće napuštati prostor, i putovati do mjesta rada ili školovanja. Na tom utopijskom projektu sinturbanizma, koji je, tumači se, bio i odraz tadašnjeg poslijeratnog vremena, želje za kvalitetnim uređenjem društva, radio je deset godina. Richter je Zagrebu donirao svoju zbirku koja se nalazi na Vrhovcu, gdje se već godinama organiziraju izložbe mladih autora u dijalogu sa njegovim radom, a koju vodi kustosica Meštrić. Nedavno je u sklopu tog programa izlagao i naš ovogodišnji predstavnik na Venecijanskom bijenalu Marko Tadić koji je u intervjuu za portal vizkultura rekao kako mu je tematski najinteresantnija Richterova ideja o ziguratima i sinturbanizmu. Tadić, tumači: “U tom Richterovom konceptu prisutna je i ideja o vremenskom ‘otpadu’, o onom dijelu svakodnevice koji se odnosi na putovanje na posao i obrnuto, na dijelove dana koji se gube u čekanju i nisu ispunjeni nekim konkretnim sadržajima....”

40 milijuna posjetitelja

Također, predviđao je i otoke na Savi. Pokušavao je, poput mnogih urbanista kasnije, grad približiti rijeci. Ideja se sastojala od toga da se napravi sliv kako bi se raširio tok rijeke, od njega riječni rukavci i potom bi se na slivu izgradilo trinaest malih otočića, koji bi bili spojeni vodnim sustavom, ali i cestom.

Od konkretnih, izvedenih projekata, pak, u široj je javnosti najpoznatija Vila Zagorje. Na natječaju je odnio pobjedu za vilu konceptom “bele hiže”, u unutrašnjosti je jasno bio vidljiv koncept za koji se zalagao – sinteza arhitekture, dizajna i likovnosti. Kasnije je prepričavao: “Došao je jedan dužnosnik Luketić i rekao nam: nećete biti uhapšeni”. To je bio znak da je Tito bio zadovoljan. Podsjetimo da je nažalost Ostrogović umro tijekom rada na vili, u 58. godini života.

Ponovno u suradnji, ovaj put s arhitektom Zdravkom Bregovcem, radio je Muzej u Alepu u Siriji, gradu koji se razara u sukobima, uništen je velik dio o povijesne jezgre koja je pod zaštitom UNESCO-a. Ne i Richterov muzej. “Koliko mi je poznato, muzej još postoji, no ne znamo točno u kojem je stanju. A po žigu u Richterovoj putovnici vidjeli smo da je bio osobno u Siriji i nadzirao projekt”, kaže Vesna Meštrić. Ostalo je zabilježeno i kako su za natječaj saznali kasno, pa su imali samo pet dana za predaju projekta.

U Ključu je radio kuću za Ivana Rabuzina. Iako je teško zamisliti spoj sistemskih grafika Vjenceslava Richtera i naivnog slikarstva Ivana Rabuzina, surađivali su na projektu pet godina, od 1975. do 1980. “Nisam uspjela pronaći svjedoke njihova druženja, da saznam o čemu su razgovarali, no kuća je u sjajnom stanju” kaže Vesna Meštrić koja izdvaja radove, za koje je možda i manje poznato da ih je on potpisao. Npr.: Tvornica Saponija u Osijeku uništena 90-ih, pa knjižara Ljevak, Galerija Forum, KIC, Croatia Records...

Richter je autor i nekoliko važnijih nacionalnih paviljona kojima se predstavljala Jugoslavija, najpoznatiji je onaj u Bruxellesu, na jednom od inače najvažnijih poslijeratnih EXPO-a, danas je u tom paviljonu katolička škola za djevojčice. Iako je konkurencija bila velika, Richterov su paviljon hvalili Le Monde, Observer, New York Times, Time, Domus....

 

Izložile su se Bakićeve, Džamonjine, Murtićeve umjetnine... Naravno, sudjelovali su i članovi EXAT-a 51, koje je Richter bio jednim od suosnivača, kao i Novih tendencija: “Ugovori za paviljone otkrivaju kako su uvijek zajedno nastupali kao grupa, čak i prije EXAT-a, Srnec, Picelj, i Richter, držali se zajedno. Richter je bio povučeniji, stroži, ozbiljan. No, on i njegova supruga Nada znali su priređivati sjajne zabave na Vrhovcu, po sjećanju njihovih suvremenika”, kaže Vesna Meštrić.

​Nadu, svoju voljenu suprugu, upoznao je u stanu Ivana Picelja, ona je bila glumica. Zbirka koju je donirao nosi ime njih oboje. Vesna Meštrić vjeruje da će uspjeti, prvi put pred zagrebačkom publikom, izložiti skulpturu “Nada”. Bila je to Richterova prva antigravitacijska skulptura, visoka 30-ak metara, oblikovana tako da središnju žicu podupiru lukovi koji se ne dodiruju. Prvo je bila izložena u Bruxellesu, a potom je druga verzija izvedena u visini četiri metra u Duisburgu.

Richter nije baš uvijek imao bezuvjetnu podršku sredine, npr., kada je predložio da se krug dijeli na 512 stupnjeva, ili prilikom preuređenja zagrebačke kavane Corso, nisu ga štedjeli. U biroima je rijetko radio, nije ga privlačio takav način rada. Jednom je pričao kako je arhitekt postao slučajno, hodao je po Zvonimirovoj i svidjele su mu se zgrade.

Otac i majka bili su mu učitelji, djed stolar. Bio je i vrstan rukometaš, išao je na Olimpijske igre u Berlinu 1936. godine. Prijatelji su ga zvali Riža. A sam je govorio: “Težio sam za slobodom, autentičnošću i eksperimentom, što mi se često obijalo o glavu”.

ELIPSO

Izdvajamo