NASTAJANJE 'SLAVONSKOG EIFFELA'

OTKRIVAMO TKO JE AUTOR SIMBOLA VUKOVARA Svih ovih desetljeća njegovo je ime ostalo nepoznato javnosti: Ovo je fascinantna životna priča Petra Kušana

    AUTOR:
    • Korana Sutlić

  • OBJAVLJENO:
  • 04.10.2016. u 00:00

Ime autora vodotornja, za koji je upravo u tijeku akcija obnove, svih ovih desetljeća ostalo je nepoznato javnosti. Otkrivamo vam njegovu fascinantnu životnu priču

Na najvišoj točki u Vukovaru, takozvanoj Najpar-bašti, u završnoj je fazi gradnja vodotornja. Nadmorska visina mu je 156,33 metra, a građevinska visina samog tornja 50,33 metra. U sastavu vodotornja izrađuje se, na 34. metru, suvremeno opremljen restoran. Vodotoranj u Vukovaru ili ‘vukovarski Eiffel’, kako ga nazivaju (po čuvenom Eiffelovu tornju u Parizu), bit će najviši objekt u Slavoniji, a jedan od najviših u Hrvatskoj i cijeloj zemlji. Po kapacitetu spremnika vukovarski vodotoranj na drugom je mjestu u Evropi, odmah iza rimskog vodotornja”, tako su o vodotornju koji se završavao u Vukovaru novine pisale 1968. godine.

Isječak novina s člankom naslovljenim “Vodotoranj u Vukovaru evropska atrakcija” pronašli smo kod obitelji Kušan u Zagrebu. Posjetili smo je kako bismo doznali više o pokojnom arhitektu Petru Kušanu, autoru vodotornja, koji ga je projektirao u suradnji s konstruktorom Sergejem Kolobovim, za projektnu tvrtku Plan, čiji su bili zaposlenici. Upravo taj podatak - tko je autor poznatog simbola Vukovara - ostao je nepoznat, pa se, primjerice, ne spominje ni u podacima na Wikipediji o vukovarskom vodotornju, gdje stoji samo da je toranj rađen prema projektu tvrtke Plan. Ipak, arhitekt Petar Kušan zaslužan je za njegov izgled nalik na golemu skulpturu u prostoru.

Vitki kalež

“Arhitektura vodotornja mogla bi se opisati kao vitki kalež s konstruktivnim elementima od armiranog betona”, stoji u rješenju kojim je ta građevina zaštićena 2009. godine kao kulturno dobro Republike Hrvatske.

Vodotoranj je podignut između 1963. i 1968. godine kao hidrotehnički objekt na ravnom platou, visoko iznad dunavske obale. Vodovodna oprema s instalacijama projektirana je u zagrebačkom Hidroprojektu. I doista jest bio jedna od najvećih građevina svojeg vremena u Europi: visok 50,33 metra te sa spremnikom zapremnine 2150 prostorna metra, bez dopunskog punjenja vodom osiguravao je opskrbu grada od 45.000 stanovnika tijekom 12 sati, a bez industrijske potrošnje do 40 sati.

U Domovinskom ratu vodotoranj je kao izložena građevina direktno pogođen sa 640 projektila.

Postao je najsnažniji vizualni element “ratnog identiteta” razorenog Vukovara. Ove godine pokrenuta je velika akcija kojom se prikuplja novac za njegovu obnovu, pod pokroviteljstvom predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i na inicijativu gradonačelnika Vukovara Ivana Penave. Vodotoranj će se obnoviti prema projektu Radionice arhitekture arhitekta Gorana Rake. Zamisao je da se toranj gotovo ne dira te da se pretvori u memorijalno mjesto uz minimalne arhitektonske intervencije. Njegove “rane” - rupe - ostaju vidljive, no da budući posjetitelji Vodotornja ne bi bili izloženi vjetru, u dubini memorijalne sobe bit će jedna ostakljena prostorija u obliku valjka.

Ta će se memorijalna soba nalaziti na mjestu bivšeg “lonca” za vodu. U njoj je ekran na kojem će se prikazivati dokumentarne snimke iz 1991. godine. Kroz centralni memorijalni prostor tornja, koji je zapravo površine jednog košarkaškog igrališta, vodit će dugačka rampa - staza kojom će posjetitelji hodati do vrha. S vidikovca na krovu, gledat će se grad koji se obnavlja i Dunav koji protječe. Do sada je prikupljeno gotovo 10 milijuna kuna, dakle pola sume potrebne za realizaciju.

Obiteljska legenda

No, vratimo se u vrijeme gradnje i njegovu autoru, arhitektu Petru Kušanu. Na stol za kojim sjedimo njegov sin Tomislav Kušan, arhitekt i vlasnik Studija Kušan, stavlja nekoliko malih crno-bijelih fotografija.

- U njegovu je arhivu ostalo dvije veće fotografije od makete vodotornja, desetak fotografija iz vremena gradnje koje je vjerojatno on sam snimio, skica samog projekta i jedan novinski članak. Nažalost, o gradnji tornja nije nam mnogo pričao, znamo samo da se radi o jednom od njegovih prvih ostvarenja - kaže nam sin Tomislav Kušan.

Petar Kušan rođen je 22. svibnja 1932. godine u Zagrebu. Jedno je vrijeme s roditeljima i dvojicom braće stanovao u Botaničkom vrtu, na Trgu Marka Marulića, jer je njegov otac bio botaničar, a poslije su stanovali na Vrhovcu. Zanimljiv je podatak da je bio rođak pisca Ivana Kušana, s kojim se družio u djetinjstvu. Petar je bio samo godinu dana mlađi. U obitelji je tako ostala legenda da su neke od zgoda koje se spominju u dječjim knjigama Ivana Kušana bile inspirirane njihovim zajedničkim dječačkim dogodovštinama. Petar Kušan nešto je kasnije bio i veslač.

Studij arhitekture upisuje početkom 50-ih godina. Već je tijekom studija bio suautor arhitektima Radovanu Nikšiću i Ninoslavu Kučanu na natječaju za Radničko sveučilište u današnjoj Vukovarskoj ulici.

Ta se zgrada smatra antologijskim djelom u hrvatskoj arhitekturi. To se vidi i u članku Narodnih novina s početka 1956. godine, u kojem stoji da je od 19 radova prva nagrada za Dom radničkog sveučilišta dodijeljena R. Nikšiću, N. Kučanu i P. Kušanu. No, studenta Kušana poslije se ne navodi kao autora.

Za vrijeme studija Petar Kušan bio je demonstrator, a diplomirao je u klasi prof. Mladena Kauzlarića.

- Početkom 60-ih godina zapošljava se u Planu, velikom arhitektonskom birou u Bogovićevoj ulici. Njegov prvi poznati projekt za Plan bio je upravo vodotoranj. Godine 1960. oženio se mojom majkom Nedom Bahovec, koja je kći arhitekta Franje Bahovca. Stanovali smo u jednom potkrovlju u centru Zagreba koje su projektirali i sagradili moji roditelji - priča njegov sin.

Volio Dubrovnik 

O vremenu gradnje vodotornja razgovarali smo i s Mijom Jukićem, projektantom instalacija u tvrtki Hidroprojekt, danas vjerojatno jedinim živim članom tima za njegovu gradnju.

- Vodotoranj je bio detalj u vodovodu koji se gradio. Sve je u Hidroprojektu vodio moj šef Aleksandar Rose, ali kako naša tvrtka nije imala arhitekte, za sam vodotoranj došlo je do suradnje s tvrtkom Plan. Sjećam se Petra Kušana kao ozbiljnog i finog gospodina, dolazio je kad nas u ured na dogovore i konzultacije.

Estetika tornja je isključivo njegovo djelo, a mi smo se bavili hidrotehničkim dijelom. Gradnja je trajala dugo jer toranj i njegove zakrivljene plohe nije bilo lako izvesti - ispričao nam je 84-godišnji Mijo Jukić.

Krajem šezdesetih Kušan je bio autor sportske dvorane škole u Gundulićevoj ulici u Zagrebu, koja i danas postoji. U tom je razdoblju života vozio Bubu. Čitav je život, pričaju nam članovi njegove obitelji, volio prirodu i skijanje.

- Gotovo svakog vikenda išao je na Sljeme, u Puntijarku. Obožavao je planine i more. Bio je gurman, stručnjak za mediteransku kuhinju - kaže arhitektica Maja Kušan, njegova unuka.

Od sedamdesetih godina pretežno se bavio projektiranjem turističkih i javnih zgrada, od kojih se velik dio nalazi u Dubrovniku, gradu koji je poštovao i posebno volio. Iduće ostvarenje arhitekta Petra Kušana kojim se bavio intenzivno bio je hotel Plat kraj Dubrovnika (koji je nedavno srušen).

Hotel je sagrađen 1971. godine. Smještajni kapacitet tog velikog turističkog kompleksa bio je 560 kreveta. Bila je to impresivna betonska megakonstrukcija bijele boje, koja odražava kontekstualno uklapanje i ukazuje na strukturalno promišljanje arhitekta na tragu japanske arhitekure 60-ih godina.

U stručnim krugovima, Plat se u novije doba smatra jednim od remek-djela arhitekture nakon Drugog svjetskog rata. Ipak, nakon što je u Domovinskom ratu stradao od granata, nije obnovljen, prepušten je potom daljnjem propadanju, a vlasnici ga ove godine ruše.

Navodno nije bilo želje ni razumijevanja nadležnih institucija za nastojanje da ga se zaštiti kao spomenik kulture. Srušen je upravo u vrijeme kada građevine nalik na ono što je nekoć bio hotel Plat sve više dobivaju na vrijednosti i svjetskom priznanju.

- Perin hotel Plat bio je najljepši primjer zelene gradnje u vrijeme kad se o tome još nije ni govorilo. Hotel s ceste niste ni vidjeli, a s mora je izgledao odlično i bio je uklopljen u okoliš - ocjenjuje arhitekt Krešimir Ivaniš, njegov kolega i prijatelj, nekoć profesor na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu.

Osjećaj za mjeru

 Kušan je radio i na raznim fazama rekonstrukcije hotela Argentina u Dubrovniku tijekom 60-ih i 70-ih godina, no taj je hotel danas prilično drugačiji.

- Osnovne karakteristike njegova arhitektonskog izričaja bile su osjećaj za mjeru, racionalan pristup projektnom zadatku te fino usklađivanje sadržaja, oblika, konstrukcije i materijala koje je primjenjivao u svojim radovima. Posebnu je pozornost posvećivao razradi detalja u kojima se oslanjao na lokalnu tradiciju, koju je uvijek uspješno i odmjereno spajao s modernim materijalima i konstrukcijskim zahtjevima - opisuje njegov sin.

Nakon katastrofalnog potresa koji je zadesio Dubrovnik 1979. godine, Petar Kušan od samog se početka priključuje radu na izradi projekata obnove. Na obnovi Kneževa dvora radio je početkom osamdesetih godina, kada je izvedena i njegova obnova Tvrđave sv. Ivana. Blok kino - kazalište - kavana izveden je 1987. godine, a Gradski zvonik 1989. godine. Velika obnova Kneževa dvora donijela je i nova otkrića za upoznavanje najranije povijesti njegove gradnje i gradnje cijelog istočnog dijela grada.

“Tijekom radova izvršena su istražna iskapanja ‘vrta’ Kneževa dvora prema luci. Iskopane su zarušene strukture prostora koje su Dvor povezivale s Kaznenom kulom.

Sav pronađeni prostor rekonstruiran je i uređen za upotrebu. Veliki prostor dobiven izbacivanjem ‘povijesnog šuta’ dobio je novu namjenu... Krovna terasa sada bez zelenila omogućuje kontinuitet ophodnje gradskim bedemima”, zapisao je sam Petar Kušan nakon obnove Kneževa dvora.

Hoteli na obali

Bio je autor još brojnih hotela na obali, primjerice hotela Koralj na Krku 1972. godine. Njegovo je djelo bio i Turističko-rekreacijski centar Mihanović u Tuheljskim Toplicama iz 1982. godine, koje je donekle izmijenjeno tijekom obnove u novije doba. Njegov je rad i turističko naselje Punta u Velom Lošinju iz 1983. godine. Krajem osamdesetih u projektom birou Plan pridružuje mu se i sin Tomislav, koji nakon 90-ih osniva Studio Kušan. Petar Kušan odlazi početkom 90-ih u mirovinu, ali je i dalje radio i surađivao u Studiju Kušan.

- Zadnju godinu srednje škole, kad sam se pripremala za studij arhitekture, djedu, kojeg sam obožavala, morala sam donositi crteže i bio je prilično strog, ali korektan. Puno smo se družili - sjeća se njegova unuka Maja Kušan.

Kad je nakon Domovinskog rata inicirana obnova vodotornja, Petar Kušan, iako već slabog zdravlja, bio je konzultant ocjenjivačkog suda na natječaju za njezino idejno arhitektonsko rješenje.

- Konzultiran je o programu za arhitektonski natječaj projekta obnove vodotornja i sudjelovao je kao konzultant ocjenjivačkog suda. Bio je zadovoljan prvonagrađenim radom i budućim izgledom svojeg vodotornja nakon obnove. Preminuo je 2008. godine - kaže nam Tomislav Kušan.

Svojeg prijatelja Petra Kušana kolega Krešimir Ivaniš opisuje kao jedinstvenu, toplu i moralnu osobu.

- Pero je bio sklon šali, ali ozbiljan radnik, talentiran i plodan arhitekt. Opus Petra Kušana zaslužuje pomno kritičko istraživanje, kvalitetnu valorizaciju i publiciranje - zaključuje arhitekt Krešimir Ivaniš.

ELIPSO

Izdvajamo