DEVASTACIJA

RAZGOVOROM SA ZRINKOM PALADINO KROZ NJENU NOVU KNJIGU 'ANTIVODIČ PO ZAFREBU' Popis najljepših zagrebačkih vila i lokacija koje propadaju

    AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 21.04.2017. u 17:28

CROPIX

Paviljon u Savskoj, Lujo Schwerer 1970.

Autorica u svojoj novoj knjizi izdvaja četrdesetak primjera devastacije objekata, uglavnom iz 30-ih godina, koji bi trebali biti zaštićeni spomenici kulture

Zrinka Paladino napisala je “Antivodič po Zagrebu”. Knjigu je objavila MeandarMedia, promocija je zakazana za 27. travnja u Laubi. Unaprijed vlada veliki interes za knjigu ove arhitektice po struci, po društvenim se mrežama može pročitati i kako se njezini kolege pribojavaju je li ih spomenula u knjizi.

“Antivodič” je zapravo popis lokacija, njih četrdesetak, koje jesu ili bi trebale biti zaštićeni spomenici kulture, a koji su velikim dijelom ili prepušteni propadanju ili nagrđeni nadogradnjama ili u potpunosti uništeni. Naglasak je na vilama, preciznije, nekima od najpoznatijih zagrebačkih vila, mahom iz tridesetih godina, zlatnog razdoblja arhitekture, no spominju se i stambene građevine, kavane, sportske građevine, škole...

“Da, bazirala sam se na tom razdoblju. Knjiga ima petstotinjak stranica, negdje sam se morala zaustaviti. No, kada bih popisala sve što ne valja, moglo ih je biti i deset tisuća strana”, kaže.

Zrinka Paladino je zamjenica pročelnika Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture, koja se prije nekoliko mjeseci javno ogradila, kako od djelovanja tog Zavoda, tako i od gradske politike.

Palača Popović: Benedikt & Baranyai, Trg bana Jelačića, 1906.-1907.

 

O stanju u gradu

Nije teško zapitati se je li datum promocije knjige, nekoliko tjedana prije gradskih izbora, slučajan?

“Prije svega, materijal se jednostavno prikupio. No, moram priznati da sam bila izazvana i prozivanjima zašto se sve ove godine nisam javljala. Našla sam neke svoje članke, još od početka dvijetisućitih, pa i one objavljene u vašem listu, u kojima javno kritički progovaram o stanju u gradu. Takvih sam tekstova objavila petnaestak, pa se ne može tvrditi da sam se pobunila preko noći. Osim toga, izdavač Branko Čegec je mislio da je sada idealno vrijeme za ukazivanje na problematične točke i za podizanje senzibiliteta prema baštini, jer u predizbornim vremenima svi iskazuju više pažnje prema gradu. No, knjiga nije niti protiv nekoga, niti ikome ide u prilog.”

Jedan od problema je, dodaje, odnos grada i Ministarstva kulture kada je riječ o nadležnim službama: “Slikovito rečeno, u Zagrebu je problem i u dvoglavom šefu. Ako i neka bespravna nadogradnja ne prođe u našem Zavodu, postoji mogućnost žalbe drugostupanjskom tijelu, Povjerenstvu za žalbe pri Ministarstvu kulture. Ni komunikacija zagrebačkog Zavoda za zaštitu s njihovom Upravom za zaštitu kulturne baštine godinama ne funkcionira kako bi trebala, pa se često događaju apsurdi, da se primjerice odbije nadogradnja dijela stanovnika jedne kuće, no onima koji ulože žalbu, ta nadogradnja prođe, što onda nije fer prema ovima prvima. Ponekad se i privatni interes investitora stavlja u prvi plan i tako se ne kontroliraju najbolnije točke.”

Linija manjeg otpora

Postoji niz stručnih vodiča po Zagrebu, jedan od najcitiranijih napisao je, primjerice, Aleksander Laslo. Međutim, kako tvrdi u knjizi Zrinka Paladino, situacija se u takvim izdavanjima na neki način “uređivala linijom manjeg otpora”. Naime, ako su građevine o kojima se piše devastirane, stavljala bi se samo povijesna fotografija, no ne i nova: “Upravo je to i bio jedan od povoda za ‘Antivodič’. Naime, dosadašnji vodiči nisu prikazivali stvarno stanje stvari. Npr. i u novom je izdanju knjige Tomislava Premerla o modernoj arhitekturi stavljena fotografija kuće Drage Ibera na Jabukovcu, koja s izvornim stanjem baš i nema veze.”

Ipak, od svih navedenih primjera najviše je boli Vila Podvinec koju potpisuje Ernest Weissmann, učenik Le Corbusiera, jedan od najvažnijih međuratnih arhitekata, koji je u Zagrebu napravio samo dva rada. Također, i nekadašnja Vila Pfeffermann, čiji je autor Marko Vidaković. Danas se tamo nalazi Češka ambasada, no: “Ona jest održavana, no njezin današnji izgled nema veze s njezinim izvornim stanjem”. U knjizi se može pročitati kako je ovu vilu već tridesetih godina prošlog stoljeća nadogradio jedan drugi, izvrstan arhitekt, Drago Galić. Znači li to da i dobri arhitekti mogu pogriješiti u nadogradnjama, i da devastacija prostora nema vremensku granicu? “Konkretna vila nije kardinalno uništena Galićevom pregradnjom, već kasnije, sedamdesetih. I Planić je kasnijim intervencijama na jednoj vili na Jabukovcu poništio njezina vrijedna izvorna obilježja. U svim se vremenima nadograđivalo, pitanje s kojim senzibilitetom. Mi i danas dozvoljavamo intervencije na kulturnim dobrima, nisam protiv toga, no intervenirati treba na način da se ne ponište vrijedna osnovna obilježja”.

Postoji li trenutak kada bi arhitekt trebao znati reći ne? “Da, no današnji arhitekti u pravilu ne znaju reći ne, i događaju se katastrofe.” No, danas je stanje u struci izuzetno teško, teško je doći do posla, pa su takve intervencije i preživljavanje? “Istina, no svatko tko drži do sebe, trebao bi držati i do svoje struke. Zato nam je nužno potrebno ponovno osnivanje nekadašnjih Uresnih povjerenstava, no onih koja će pošteno i neovisno raditi svoj posao. Ja sam bila u jednom povjerenstvu, no izašla sam iz njega jer sam smatrala da se nije radilo po savjesti.”

Govoreći o preživljavanju, u knjizi se osvrće i na legalizaciju, te tumači: “Legalizacija je unijela golem nered po pitanju kulturnih dobara. Kulturna dobra su iz takvog zakona trebala biti izuzeta. Nema ih toliko puno, mrvicu bi bio manji priljev novca u državnu blagajnu, a očuvali bismo baštinjeno. Uostalom, nitko mi još nije uspio objasniti što znači sanacija nakon legalizacije, što znači sanirati dva kata kada su već izgrađena.”

Vila Hirschler s kavanom “Šumski dvor”: Gornje Prekrižje 2, Slavko Löwy, 1932-1933

 

Problem društva

Na početku 20. stoljeća te tridesetih godina tog istog stoljeća arhitekti grade vile, u pravilu za imućne naručitelje, koji su znali odabrati najbolje arhitekte, čiji je rad mnogo govorio i o duhu vremena, uz već spomenutog Weissmanna, i Stjepana Planića, Dragu Iblera... Danas se situacija čini nešto drugačijem u tom odnosu: “Da, riječ je o vilama koje su nas proslavile u Europi i u svijetu, a investitori su arhitektima davali slobodne ruke. U suvremenom društvu najveći su problem ljudi koji su se obogatili preko noći, te ne znaju prepoznati vrijednosti. No, i danas će nastati kvalitetna djela, i po mojem mišljenju, ako dobiju potvrdu struke, potrebno ih je odmah po nastanku preventivno zaštititi”.

U knjizi su i Vila Hirschler s kavanom “Šumski dvori” čiji je autor Slavko Löwy, danas posve devastirana, potom Vila Pflüger na Gornjem Prekrižju Stjepana Planića, Villa Botteri Frane Cote... Pozitivnih primjera, kaže Zrinka Paladino, ima, npr. Vila Cuvaj u Zamenhoffovoj Stjepana Planića, no “riječ je o obiteljskom naslijeđu, i dvije ju sestre sa skromnim sredstvima sjajno održavaju, pa nije u ‘Antivodiču’, jer nije tema. Ima i lijepih obnova, poput osobne Baranyaijeve vile na Tuškancu s koje se upravo skida skela, ali je u vodiču zbog višedesetljetne zapuštenosti kojoj je bila izložena. U slučaju naslijeđa, trebalo bi uvesti otkup, no pravičan, od strane države”, tumači autorica “Antivodiča”. Drvenu vilu Filipčić na Svetom Duhu također je dugo održavala obitelj, no danas je više nema i na njezinom je mjestu zamjenska gradnja.

Nije pravilo, no najčešće se dobro održavaju one kuće koje su u naslijeđu. “Među najtužnijim su primjerima vila Kurta Hühna, dugogodišnjeg ravnatelja bolnice Sestara milosrdnica, u koju su se kasnije uselili prvo Ante Pavelić, potom Josip Broz Tito, te Vila Bauer Drage Iblera, sagrađena za imućnu židovsku obitelj koja je protjerana 1941. te se u nju također useljava Pavelić: “Riječ je vili koja je doživjela jednu od najtužnijih sudbina. Danas je posve uništena”.

Ipak, u “Antivodiču” nisu samo vile, već i primjerice Stambena zgrada na Krugama koju poslije Drugog svjetskog rata gradi veliki Neven Šegvić: “U šali ju zovem kuća parobrod, napravljena je za Vojnu poštu. Sjajno je ostvarenje, osobno sam izradila prijedlog o zaštiti. No, tu se ponovno javlja isti problem, odbijemo petnaest zahtjeva za legalizaciju, dva ih naknadno prođu na Ministarstvu.”U poglavlju, pak, “Što južnije, to tužnije”, Trešnjevku autorica “Antivodiča” uspoređuje sa palankom: “Dogodila se katastrofa, ovo čitavo nekadašnje radničko naselje je uništeno.”

Vila Pfeffermann: Jurjevska 27a, arhitekt, Marko Vidaković, 1928-1929

 

Gradske kavane

Možda i najslikovitiji primjer jest nekadašnji izložbeni paviljon Slovenijalesa, gradi ga Lujo Schwerer, danas je tu shopping centar i preko njega mnoštvo nalijepljenih plakata. Škola na Jordanovcu Ivana Zemljaka, kaže, nedavno je obnovljena, nažalost, ne u cijelosti u “izvornom obliku”.

Za Veslački klub Uskok koji je dvadesetih uz Savu u samo osamnaest dana sagradio Antun Ulrich, i riječ je o jednom od prvih primjera modernizma dvadesetih godina, Zrinka Paladino predlaže faksimilnu rekonstrukciju. Neki tu metodu smatraju kontroverznom, falsificiranjem prošlosti? “Vrlo rijetko predlažem tu metodu, no postoje pozitivni slučajevi kao npr. Francuski paviljon, koji je također djelomična faksimilna rekonstrukcija. Nije najsretnije rješenje, no ovo što danas tamo stoji nema veze s Ulrichom, a taj klub zaslužuje fizički povrat.”

Kavane su, pak, tvrdi, boljka grada koja otvara bolna pitanja, od kavane Corso, prvo secesijske, a onda preuređene od strane Gomboša i Kauzlarića, kasnije devastirane, pa do kavane Johann Franck, koja je, tumači “devastacija puna kiča, kao što su punjeni jeleni”. Često ju, kaže, pitaju, želi li zaustaviti vrijeme: “Naravno da to ne želim, no postoji prostora i za jedne i za druge”.

ELIPSO

Najnovije