Jedna od prvih realizacija mladog arhitekta Nevena Šegvića bila je Titova špilja u stijeni Duhovne špilje na otoku Visu, mjesto gdje je 1944. godine bio smješten Vrhovni štab partizanske vojske i privremeni dom njezina maršala Josipa Broza Tita.
Šegvić je izveo bazičan projekt koji je sadržavao suhozid kod ulaza u špilju, nekoliko platoa, stube, stazu, dok je u prirodnim proširenjima špilje smjestio predvorje, radne prostore, sobu za odmor, blagovaonicu i prostor za sastanke. Na malom uzdignutom platou izdubljenom u stijeni špilje dodan je prostor za Tigra, Titovog psa.
Odlazak u partizane
Neven Šegvić partizanima se pridružio nakon netom završenog studija arhitekture gdje je bio jedan od najboljih studenata. Rođen je u Splitu prije točno sto godina, 26. siječnja 1917. Odrasta u ambijentu majčine obitelji Marasović, građevinara. Državnu tehničku srednju školu završava u Splitu 1936. Godinu kasnije upisuje studij Škole za arhitekturu na Kraljevskoj akademiji za umjetnost i umjetni obrt, poznatiji pod nazivom Umjetnička akademija, koju vodi Drago Ibler u Zagrebu te diplomira 1942. Već za vrijeme studija radi na brojnim projektima i surađuje u ateljeima Meštrovića, Iblera, Galića. Povezuje se i s umjetnicima kao što su Edo Murtić, Ivo Lozica, Jure Kaštelan.
U partizane odlazi 1943. godine te se pridružuje IV. operativnoj zoni Dalmacije. No zbog slabe fizičke kondicije upućen je u pozadinski politički i kulturni rad te nije sudjelovao u borbama. Godine 1945. postao je prvi glavni urednik Slobodne Dalmacije, no ubrzo se s obitelji vraća u Zagreb te započinje arhitektonsku karijeru kao asistent kod profesora Alfreda Albinija. Njegove će buduće građevine dati važan doprinos arhitekturi Splita, Rijeke i Zagreba - Kuća Lloyda u Splitu, osnovna škola Vis, Muzej grada Rijeke u Rijeci, poslovna zgrada na Peristilu, stambena zgrada u današnjoj Vukovarskoj i druge kao i urbanističke vizije. No obilježit će ga i sukobi s okolinom koja nije uvijek shvaćala njegove progresivne ideje u arhitekturi. Šegvić je danas ostao možda najviše zapamćen kao legendarni profesor na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu i odličan kolega i prijatelj kojeg se često spominje.
Neven Šegvić, 1962.
Povodom sto godišnjice rođenja, danas će se na Arhitektonskom fakultetu otvoriti izložba “OMNIBUS: Neven Šegvić”.
- Izložba je omnibus misli, dojmova i sjećanja u čast velikom arhitektu Nevenu Šegviću. Sistematizirani pregled života i djela cijenjenog Profesora ispričan kroz slikovni i tekstualni materijal koji su, njemu u čast, priredili njegovi suradnici, asistenti, prijatelji. Prilog svakog od sudionika osobni je i intimni prikaz Profesora, i utjecaja koji je na njih ostavio svojim djelovanjem - najavio je arhitekt Nenad Fabijanić, voditelj projekta, autor postava i Šegvićev dugogodišnji asistent.
Najveće strasti
Neven Šegvić studente je nakon Albinija učio hrvatskoj i svjetskoj arhitekturi. Šegvić je uz arhitekturu imao još jednu strast, jedrenje je za njega bio stil i pristup životu. Imao je tijekom života četiri jedrilice na kojima bi s obitelji provodio čitavo ljeto. Vozio je Alfu Romeo, bijelu Berlinu.
- Volio je pušiti lulu, imao ih je raznih. Zanimao ga je nogomet, navijao je za Hajduk, a s prijateljima volio govoriti i o Dinamu - kaže njegova kći Pavla Šimetin, arhitektica. Imao je i kćeri Ivanu i Marinu.
Stanovao je u Zagrebu u Gajevoj ulici 7 skoro do smrti. Supruga Vedrana i on bili su sjajan par. Život je shvaćao s puno humora.
- To je taj splitski humor, koji ponekad zvuči i surovo. Volio je prepričavati scene iz života i prošlosti Splita. A i sam je pristupao životu s puno humora, njegova su predavanja često bila puna životnosti i duhovitosti, volio se šaliti i sa svojim kolegama, pa i nadređenima, što ga je ponekad u životu možda i koštalo - kaže Pavla Šimetin.
Jednom prilikom, dok je radio obnovu interijera Doma armije u Zagrebu, surađivao sa slikarom Raoulom Goldonijem, svojim prijateljem, koji je oslikavao zidove, neki visoki oficir JNA došao je u nadzor pogledati oslikane zidove. Komentar mu je bio: “Koja je budala to naslikala?”
- Moj ga je otac smirio, rekavši da su u Americi netom izmislili veliku kacigu koja se na glavu pričvrsti vijcima, a na sredini te kacige je veliki krug s kazaljkom, propelerom. Time se mjeri ljudsku glupost, koliko vrti. I dodao: “Vama bi se propeler vrtio nezaustavno”, pokazujući brzinu rukom - ispričala je Pavla Šimetin.
Šegvić je umro 13. listopada 1992. godine u voljenom Splitu, a pokopan je u obiteljskoj grobnici u Trogiru.