ARHITEKT NEVEN MIKAC FUCHS

'ŠTO ZAPRAVO ŽELIM RADITI, OTKRIO SAM TEK U SKANDINAVIJI' Svoju nagrađivanu 'Obrnutu kuću' Fuchs je predstavio ovih dana i u Zagrebu

    AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 19.04.2017. u 10:24

CROPIX

Novi projekt “Inverted House”, na otoku Hokkaidu, Neven Mikac Fuchs potpisuje s AMO timom iz Osla te s uredom slavnog japanskog arhitekta Kenga Kume

Neven Mikac Fuchs boravio je kratko u Zagrebu, gdje je održao predavanje u Kući arhitekture Oris.

Izvanredni je profesor na Fakultetu arhitekture i dizajna u Oslu, u Norveškoj živi dulje vrijeme, član je njihova udruženja arhitekata. Iz Zagreba, sedamdesetih, nakon studija na Arhitektonskom fakultetu, prvo odlazi u ured Alvara Aalta, vodećeg finskog dizajnera i arhitekta. U Oslu niz godina surađuje sa Sverreom Fehnom, dobitnikom nagrade Pritzker i autorom, među ostalim, Norveškog muzeja ledenjaka. Novi projekt, na najsjevernijem japanskom otoku Hokkaido, potpisuje s AMO timom iz Osla te s uredom slavnog japanskog arhitekta Kenga Kume. Naziv je rada “Inverted House”, u vrlo slobodnom prijevodu obrnuta kuća. U svakom slučaju, riječ je o vrlo specifičnom projektu.

U Zagrebu ste, u Kući arhitekture Oris, predavali o projektu “Inverted House”. Za ovaj projekt dobili ste prvu nagradu na natječaju čija je tema bila “Kuća za uživanje oštre hladnoće”. Možete li pojasniti pristup ovom vrlo specifičnom projektu?

- Inverted House je mala turistička kuća, neka vrsta primitivne kolibe, kuće za goste u divljini otoka Hokkaido na sjeveru Japana. Zime su tamo vrlo hladne i s puno snijega, ali je okoliš posebno lijep. Ljudi vole putovati na Hokkaido zimi i provesti neko vrijeme u tim uvjetima. Pitanje natječaja je bilo kako stvoriti kuću u kojoj bi ljudi mogli na jedan interesantan, direktan način boraviti i uživati usprkos temperaturama od deset ili petnaest stupnjeva ispod nule. No, Inverted House nije samo kuća za zimu. Sva godišnja doba na Hokkaidou su neobično lijepa.

 Može li se uopće napraviti kuća u kojoj je moguće uživati u tako ekstremnoj hladnoći?

- Da, svi koji skijaju i odlaze na zimovanje znaju da je to moguće, ovo je samo nešto ekstremniji primjer. Razne kulture su osmislile svoje specifične tipologije koje predstavljaju precizne arhitektonske instrumente za reguliranje života stanovnika kuće u zimskim uvjetima. Ne uživa se u hladnoći, već u direktnom kontaktu s prirodom i elementima, bez obzira na hladnoću. Na jednoj od platformi ljudi spavaju pod otvorenim nebom.

Zašto je norveška arhitektura toliko cijenjena danas?

- U Norveškoj se još uvijek mnogo gradi na relativno pristojnom standardu, ali jako mali dio te izgradnje je zaista vrijedan arhitektonske pažnje. Jaka je tradicija izuzetno dobre arhitekture Sverrea Fehna, Area Vesterlida, Knuta Knutsena i Arnea Korsmoa i postoji jedna generacija koja još uvijek radi na toj bazi. Postoji i veliki kulturni interes za arhitekturu, što je vjerojatno dovelo do međunarodnih ureda kao što je primjerice Snøhetta. Postoje programi poput “Arhitektura turističkih puteva” s natječajima za male, koji stalno izbacuju nove generacije arhitekata, postoji jaka tradicija sprege obrta i visoke tehnologije, razvijena inovativna tehnologija izgradnje u drvu, kao jedan poseban odnos i osjećaj prema prirodi, i u konceptualnom i u ekološkom smislu. Osim toga postoji i jedan novi jaki interes za urbanizam i prostore grada. Pojedinačni, vrlo interesantni rezultati su onda, naravno, rezultat te velike i raznolike arhitektonske aktivnosti.

 Iz Zagreba odlazite osamdesetih. Zašto?

- Vjerojatno zato što nisam u to vrijeme znao što zapravo želim raditi. Većina arhitekata iz moje generacije je točno znala što žele. Moje formativno vrijeme je dugo trajalo. Ja se nisam nikad osjećao do kraja siguran sa zagrebačkom modernom arhitekturom. I onda sam mislio da je najbolje otići što dalje. Volio sam arhitekturu Lewerentza, Asplunda, Fiskera, Fehna pa mi se činilo da otići u Skandinaviju ima više smisla nego negdje drugdje.

Radili ste, nakon odlaska, u uredu Alvara Aalta u Helsinkiju. Kakva je bila suradnja s Aaltom?

- Kad sam bio u Aaltovom uredu 1977. godine, on više nije bio živ, projekte je vodila Melisa Aalto. U stvari, ja sam otišao u Finsku zato što sam čitao jedan intervju sa Alvarom Sizom u kojem je rekao da je preko Aaltova opusa naučio gledati i raditi arhitekturu.

Također ste bili i asistent Sverreu Fehnu, dobitniku nagrade Pritzker. Jeste li zajedno surađivali na nekim projektima? Što ste naučili od njega?

- Bio sam mu dvanaest godina asistent na Školi arhitekture u Oslu. Nisam nikada radio u njegovom uredu, no pomagao sam mu na nekoliko natječaja među kojima su Muzej ledenjaka u Fjærlandu i Cinema Palace u Veneciji. Većinu toga što znam o arhitekturi naučio sam od njega. Naučio sam gledati arhitekturu i misliti o njoj, direktno, jasno i logično, ali uz spoznaju da je arhitektura još neopisivo više od toga. To da se konstrukcija i prostor zamišljaju kao jedno, što danas učim svoje studente, Fehnova je ideja. Nordijski paviljon u Veneciji govori jasno o tome.

Jedan od vaših profesora u Zagrebu bio je i Aleksandar Dragomanović, autor značajne Name u Trnskom. Koliko je utjecao na vaš rad, i tko vam je još od domaćih arhitekata bio važan?

- Profesor Aleksandar Dragomanović je bio važna osoba, ne samo zbog njegove Name u Trnskom, nego zbog njegova izuzetno velikog znanja arhitekture i njegovog senzitivnog promatranja i vrednovanja arhitektonskog prostora. Profesor Mladen Vodička također mi je bio važna ličnost u formativnim godinama, bio je pragmatičan, dinamičan i hrabar arhitekt. On mi je razbio strah od arhitekture, koji vjerojatno veliki broj mladih arhitekata osjeća kao kočnicu u radu. Preko njega sam se zainteresirao za švicarsku arhitekturu, koju je dobro poznavao. Od zagrebačkih arhitekata važni su mi bili Kovačić, Denzler, Albini, Zemljak, Rašica. Nikad to nisam znao do kraja izraziti, ali još i danas mislim da je ugao Boškovićeve ulice i Mažuranićevog trga, gdje se dovezuju Kovačićeva kuća i Denzlerova Elektra, jedan od najljepših arhitektonskih poteza koje poznajem.

Ostavili ste traga i u domaćoj arhitekturi, npr. Tomislav Ćurković (“Dva arhitekta”) jednom je prilikom rekao kako ste mu pomogli da shvati što je arhitektura. Pratite li danas njegov rad?

- Bio sam asistent profesoru Mladenu Vodički na zdravstvenim objektima u Šibeniku, Mrkonjić Gradu i na Jordanovcu, koji još uvijek postoje. Radio sam nekoliko natječaja s Ivanom Crnkovićem i s prijateljima iz moje generacije. Ali u svemu tome, nema puno tragova. Razveselio me Tomislav Ćurković svojom pričom s početka studija arhitekture, kada sam vodio vježbe na prvoj godini kod profesora Dragomanovića. Ovih nekoliko dana u Zagrebu sam upoznao arhitekturu “Dva arhitekta” i posjetio nekoliko njihovih kuća. Nažalost, njihove kuće koje mi se najviše sviđaju, ili nisu u Zagrebu, kao kuće u Njivicama, u Bijaci i Varaždinu, ili su teško pristupne kao ciglena kuća na Tuškancu. Ali vjerujem da ćemo biti u kontaktu…

ELIPSO

Izdvajamo