Arhitekt Božidar Rašica autor je četiriju zgrada na početku Ulice grada Vukovara koja se smatra primjerom naše modernističke arhitekture i visokog standarda urbanizma. Ovih se dana jednom Rašičinu djelu, paviljonu Croatia Lloyda, sprema rušenje jer nije dio zaštićene cjeline grada Zagreba.
I dok se mnogi dive Rašičinu djelu i ostavštini, mogu se ovih dana čuti i neki podaci koji nisu točni, recimo da je njegova arhitektura primjer socrealističke gradnje. Upravo suprotno, Rašica se smatra osobom koja je bila žestoki protivnik socrealizma. Trendovi koje su 50-ih godina pratili hrvatski arhitekti ponajprije su slijedili ono što se tada događalo u Francuskoj i u prijeratnoj Njemačkoj.
- Modernistička avenija početka današnje Ulice grada Vukovara bila je u potpunoj suprotnosti sa socijalističkim realizmom koji je politika u prvim godinama nakon Drugog svjetskog rata pokušala nametnuti hrvatskim arhitektima i urbanistima kao obvezni, državni stil - ističe Vedran Ivanković, koji je o Rašici posao u knjizi “La Corbusier i hrvatska škola arhitekture”.
Rašičin Paviljon Mašinogradnje iz 1957. godine na Zagrebačkom velesajmu
Djetinjstvo u Dubrovniku
Svestrani Rašica bio je arhitekt, scenograf i slikar. Rođen je 1912. u Ljubljani. Otac Đuro, podrijetlom iz Dubrovnika, bio je direktor banke u Ljubljani, a nakon povratka u Dubrovnik vlasnik knjižare na Stradunu. Djetinjstvo mali Božidar provodi u Dubrovniku uz strica slikara Marka Rašicu. Stric je vodio dječje kazalište, što je također utjecalo na Božidara koji tada prvi put improvizira kazališne predstave sa svojim sestrama i braćom. Potom u Rimu upisuje studij arhitekture Valle Giulia. Studij nastavlja u Beogradu, na Tehničkom fakultetu, ali zbog sukoba s profesorom Nikolom Nestorovićem 1933. godine prelazi na studij Tehničkog fakulteta u Zagrebu.
Dok je ljetovala u Dubrovniku, upoznao je malo stariju Poljakinju Ursulu Zagreze s kojom se 1936. godine vjenčao i proveo s njom čitav život u braku. Odlaze u Varšavu, gdje nastavlja studij. Prije rata se vraća u Zagreb, gdje je diplomirao 1942. godine. U svom stanu u Ilici krajem 1945. godine postavlja izložbu slika. Radi i scenografije za predstave Družbe mladih i upoznaje Zlatka Pricu i Edu Murtića.
Uslijedio je i jedan nezgodan događaj u njegovu životu. Željan razvoja svojeg slikarskog rada, koji se sve više okreće apstrakciji, odlučuje napustiti zemlju i otići u Pariz. Privlače ga imena poput Le Corbusiera i Picassa. Danas nije najjasnije zašto je Rašica završio u zatvoru, a pretpostavlja se da je uhićen na putu prema Parizu, vjerojatno bez odgovarajućih dokumenata.
“Jednog je dana profesor Strižić na putu prema Arhitektonskom fakultetu, na Kazališnom trgu, ugledao Rašicu u kažnjeničkom odijelu kako vozi tačke i obavlja građevinske radove s drugim zatvorenicima. Na taj se način doznalo da Rašica nije dospio do Pariza”, zapisano je u monografiji.
Profesor Strižić javlja sve arhitektu Milovanu Kovačeviću, koji posredovanjem utjecajnog arhitekta Vlade Antolića premješta Rašicu na rad u Urbanistički institut Hrvatske kako bi se iskoristila njegova stručnost. Ipak, nakon završenog istražnog postupka, Rašica je osuđen na pet godina zatvora i odlazi u Staru Gradišku.
Budući da je u poslijeratnim godinama nedostajalo stručnjaka za obnovu i gradnju, i zatvorenici se zapošljavaju na mnogim projektima. Rašicu uskoro postavljaju na mjesto odgovornog projektanta projektantskog biroa u MUP-u. Dobiva slobodu kretanja s pratiteljem, ali mora spavati u zatvoru, i projektira policijske stanice. Tada na području današnje Ulice grada Vukovara, koju će kasnije označiti i drugim zgradama, projektira svoju prvu zgradu, decentni i elegantni Dom narodne milicije.
U slikarskom smislu Rašica počinje novo razdoblje apstraktnog slikarstva i uskoro počinje druženje sa slikarima Piceljom, Srnecom, Kristlom, Richterom, kao i dizajnerom Bernardom Bernardijem, krugom iz kojeg se razvija grupa EXAT 51. Konačno, krajem 1952. godine prestaje izdržavati kaznu i raditi za MUP.
S Edom Murtićem i njegovom suprugom Gorankom
Kazalište
Uskoro u zagrebačkom HNK radi scenografije za predstave. “Prve dvije scenografije su izvedene, a treća je skinuta sa scene na zahtjev Miroslava Krleže. Naime, Bela Krleža, koja je glumila u predstavi, nije razumjela Rašičin apstraktni pristup”, piše u monografiji.
Projektni biro Rašica imao je prostorije u današnjoj Hebrangovoj ulici 25, gdje je i stanovao.
Uskoro nastaje njegova višestambena zgrada u Ulici grada Vukovara 62 a-d izvedena 1955. za Exportdrvo. Rašičina je i zgrada HEP-a u Vukovarskoj 37, koja je u energetskoj obnovi prije nekoliko godina ostala bez prepoznatljivih obilježja. Sagrađena je 1955. i osim dimenzijama, više ne sliči na sebe. Početkom 50-ih godina sudjelovao je i u urbanističkom natječaju za područje današnje Vukovarske. U obližnjoj Ulici Veselka Tenžere 1 - 15 sagrađene su i Rašičine dvije višestambene zgrade 1960. za Exportdrvo. Stanovi su u zgradama komforni, a na zadnjem katu su umjetnički atelieri. Jedan je i danas Kožarićev atelier.
Upravna zgrada Jadran filma, danas Croatia Lloyds, u Ulici grada Vukovara 62, sagrađena je 1963. godine te je svojom mikrourbanističkom lokacijom i materijalima koji više nisu beton i drvo, nego staklo i aluminij, najavila doba nove tehnike, novih struktura i novih materijala. U sličnom razdoblju Rašica je odigrao važnu ulogu i u Zadru, koji je na kraju Drugog svjetskog rata znatno stradao u bombardiranjima. On je s arhitektima Brunom Milićem i Mladenom Kauzlarićem ostavio, kako kaže Vedran Ivanković, najupečatljiviji trag modernizma u urbanizmu i arhitekturi tog grada.
Još ranije nastalo je i jedno njegovo malo remek-djelo u Zagrebu, osnovna škola na Šalati, u Mesićevoj ulici.
Nakon razdoblja Zadra i Vukovarske, dobar dio rada Rašice arhitekta potom se veže za Zagrebački velesajam. Raspisuje se natječaj za izložbeni paviljon teške industrije - paviljon Mašinogradnje. Rašica dobiva prvu nagradu.
Paviljon Jadran filma u Ulici grada Vukovara, 1963., danas Croatia Lloyd i Rašičina stambena zgrada u pozadini
Odani prijatelj
Tijekom 50-ih i 60-ih paralelno radi i brojne scenografije za gotovo sva najveća kazališta u Hrvatskoj. Uslijedio je i poziv za rad u svijetu - napravio je scenografiju i kostime za opere u Royal Opera House Covent Garden u Londonu. Dulje boravi u Londonu, surađuje s dirigentom Georgeom Soltijem i skladateljima Dmitrijem Šostakovičem i Benjaminom Brittenom.
Rašica se pokazao i vjernim prijateljem kada je 1971. njegov suradnik, redatelj Petar Selem, iz političkih razloga maknut s predstave “Sam protiv svih”. Od Rašice su tražili da on ostavi scenografiju za drugog redatelja, Kostu Spajića koji je zamijenio Selema, ali je on to odbio.
Redovni profesor na Arhitektonskom fakultetu postaje 1972. godine. Kasnije je bio i dekan, ali zbog zdravlja samo kratko. Radio je i na uređenju Memorijalnog centra Miroslav i Bela Krleža na Gvozdu. U dubokoj starosti, 1991. uznemiren ratom odlazi pogledati izložbu o razaranju Šibenika u Muzej Mimara. Pada i lomi kuk. Vraća se kući iz bolnice nakon duljeg liječenja, umire 1992. godine.