Bifore stroge renesansne Palače Strozzi u Firenzi osvanule su uokvirene gumenjacima, doslovce ružičastom i generalno stiliziranom verzijom onih kojima stižu, odnosno s kojih se utapaju izbjeglice, a u Palaču je dojezdio ekskluzivan “imigrant”, čija je posjetnica otisnuta na barjacima pored ulaza: Ai Weiwei slobodan, tako piše, aludirajući i na činjenicu da je najpoznatiji kineski, a trenutno valjda i svjetski živući likovni umjetnik stanovito vrijeme u svojoj domovini morao proboraviti kao zatvorenik.
Slava je dvoguba sjekira: gotovo da veću pozornost privlači lik (i njegov politički odsjaj) nego djelo. Reprezentativna izložba u Firenzi - prema onome što smo mogli vidjeti reproducirano prije sinoćnjeg otvaranja - striktno je u tragu Aijeve (kaže on: modernističke, kažu na Zapadu: ikonoklastičke) reinterpretacije kineske tradicije, ne samo u minucioznoj izradi detalja, kineskom pandanu na Zapadu već uglavnom zaboravljene kartuzijanske strpljivosti.
Aijevo posezanje za krhkim porculanom kao tipičnim kineskim medijem, i njegova revizija u ključu popa, izrazito su ilustrativni po samog umjetnika, ali posjetitelj smije smatrati da je to i jedan od ključeva za razumijevanje ako ne same suvremene Kine sa sepetom milenija tradicije, a ono kineskoga kulturalnog sraza sa Zapadom (trgovina je dio kulture i njezin najprodorniji pronositelj).
Izložba Ai Weiweija u Palači Strozzi u Firenzi
Ono što nam je predočeno budi pomisao da je u Aijevoj potci napast da se tradicija rabi kao štit od pretjerane invazivnosti sadašnjosti u koju se kune - a to bi ga činilo izrazito bliskim, čak domaćim autorom. Pretpostavku je moguće provjeriti u Firenzi do 22 siječnja, kada se zatvara Ai Weiwei slobodan.