Iz HDLU-a, uz poziv na izložbu Antona Franza Högera, navode da je on “slavan njemački umjetnik”, a sama izložba “kulturni spektakl”. Moram priznati da za Högera nikad nisam čula, a primijetila sam da isto tvrde i mnogi moji kolege koje cijenim na društvenim mrežama. Drugo, navodi se kako je rad ovog umjetnika prisutan u galerijama u Montrealu, New Yorku, Münchenu. Galerija, kao što znamo, ima svakakvih. Nisam našla niti jednu relevantniju galeriju u kojoj je izlagao, ne trgaju se za njim niti njujorška MoMA niti londonski Tate.
To je problem lažnog oglašavanja za koje iz hrvatskih muzeja i galerija nikako da nauče - pretjerivanje u opisu statusa pojedinog umjetnika uz njegovu izložbu može izazvati samo suprotan efekt.
Högerove slike nastale u posljednjih deset godina izložene su po čitavom prstenu HDLU, riječ je mahom o platnima velikih dimenzija. Podsjećaju pomalo i samo na prvi pogled na kulinarski show “Hestonova gozba” - tehnički je sve to iznimno vješto, no isto je tako previše pretjerivanja po pojedinoj slici.
Autor se divi baroku, posebno tehnici chiaroscura. Ima i magičnog realizma iz 20-ih godina prošlog stoljeća. Koliko je tu suvremenog? Vrlo malo, primjerice u korištenju boja kakve nisu postojale u baroku, koje na određenim djelima sugeriraju hladni ambijent, otuđenost. U naznakama postoji i društvena kritika, otpor protiv onih koji su protiv različitosti, protiv izloženosti nekvalitetnom programu na televiziji i sl., no sve je to vrlo površna kritika.
Anton Franz Höger njemački je slikar rođen 1956. No, rukopis oblikuje uz bečku školu fantastičnog realizma, u kojoj djeluje i E. Fuchs.
Iako na njegovim slikama ima i nadrealnih elemenata, slika po modelima u ateljeu. Slika često na dasci, ponekad i sam miješajući boje.
Za motive pronalazi uporište u grčkoj mitologiji, primjerice jedan je od motiva s izložbe “Leda i labud”, pri tom je Leda lijepa, mlada žena duge plave kose. Također, pronalazi ih i u Bibliji pa je, primjerice, na slici čija je tema “Navještenje” anđeo mlada žena koja kleči i pruža cvijet drugoj mladoj ženi koja razgovara na telefon i na nju ne obraća pažnju. Ima i nekoliko autoportreta, oni su čak i dopadljivi u svojoj duhovitosti, gotovo karikaturalnosti.
Najdraža mi je slika mlade žene u bijeloj haljini koja se stapa sa svijetlom pozadinom i sa prevelikim kistom u ruci, koja se nije našla niti u jednom promotivnom materijalu.
Slikar Tomislav Buntak uz izložbu tumači kako će privući širu publiku te kako je riječ o vrsti realističkog slikarstva koje je rijetko prisutno kod nas. Moguće da je riječ o izložbi za širu publiku, iako se ovdje ne smije preskočiti Jadranku Fatur, koja je kod nas postavila temelje hiperrealističkog slikarstva.
Nisu baš sve dionice kod Högera nezanimljive, kada se uspijete probiti iza tog silnog pretjerivanja i karikiranja, no svakako nije “kulturni spektakl”.