Belgijska plesačica Marie von Goethem, debitantica u baletu pariške Opere, bila je jedna od muza Edgara Degasa. Francuski ju je umjetnik prikazao naturalistički, odjevenu u pravu baletnu suknjicu od jeftinog tila i baletne papučice, s perikom načinjenom od ljudske kose i satenskom vrpcom. Kosa joj je svezana u pletenicu, što je frizura kakvu je najčešće nosila.
Iz današnje perspektive bio je to izuzetno napredan kiparski rad za svoje doba, 1881. godinu. Iz perspektive tadašnjeg društva, pak, smatralo se kako Degas ne zna dovoljno dobro kiparski oblikovati draperiju, pa balerinu odijeva u stvarnu odjeću. Govorilo se i kako je skulptura daleko od ideala klasične ljepote koja se povezuje s baletom, naslovi su vrištali “Zašto je tako ružna?”
Najpoznatije djelo
Posredstvom Francuskog instituta, u Klovićevim će se dvorima 15. ožujka, točno na dan tridesete obljetnice ove muzejske institucije, otvoriti izložba 74 skulpture Edgara Degasa, među kojima je i spomenuta, slavna “Mala četrnaestogodišnja plesačica”, što je najpoznatije Degasovo kiparsko djelo. Izložba je ujedno i centralni događaj Mjeseca frankofonije koji će se održati u sedam hrvatskih gradova.
Riječ je o putujućoj izložbi, skulpture su sa Cipra, gdje su bile prethodno izložene, u sanducima sa specijalnim mikroklimatskim uvjetima stigle do Beča, a zatim su kamionima prevezene u Zagreb.
Jučer su ove sanduke pažljivo raspakirale kustosica Klovićevih dvora Marina Viculin i Dalit Lahav, kustosica iz pariške umjetničke zaklade M. T. Abraham, koja nam je posudila umjetnine.
- Za Degasova života bilo je slabije poznato da je radio i skulpture. Nakon niza negativnih kritika koje je dobio za kip belgijske plesačice, skulpture je oblikovao isključivo za svoju dušu, pa zato većina nije datirana. No, pretpostavlja se da su nastajale tijekom cijelog umjetnikovog života. A u njegovim je skulpturama istraživačka komponenta još jače izražena nego u slikarstvu. U ovom je mediju bio još slobodniji i moderniji - kaže kustosica Marina Viculin, koja je unaprijed pripremila prostor za izložbu tako što je, uz pomoć dizajnerice Mateje Bronić, napravila makete od kartona za skulpture koje su dimenzijama otprilike između 25 centimetara i jednog metra, sve odlivene u bronci.
Slaveći njihovu umjetnost i predanost, Degas je za života naslikao oko 600 balerina.
Za razliku od skulptura, slike su jako dobro prolazile među publikom, pa je ostalo zabilježeno da se često i sam šalio kako je riječ o njegovoj “robi za prodaju”, odnosno radovima koje rado kupuju kolekcionari.
Unatoč popularnosti, imao je samo dvije samostalne izložbe u životu. No, kako je tek naknadno prepoznato da Degas nije slikar sladunjavih motiva, već umjetnik čiji je stil bio izuzetno napredan za svoje doba, tako je naknadno prepoznat i njegov kiparski rad. Skulpture je radio u svojoj specifičnoj tehnici, mješavini plastelina i pčelinjeg voska, kako bi bolje oblikovao pokret.
Pariška ljevaonica
Skulpture koje ćemo vidjeti na ovoj izložbi pronađene su tek 2004. godine. Svi stručnjaci pretpostavljaju da su odlivene još tijekom Degasovog života, no to se još istražuje.
U jednoj pariškoj ljevaonici posve su slučajno otkrivene skulpture od gline, ranije se nije znalo za ovu seriju.
Priča o Degasovim skulpturama počela je neposredno nakon njegove smrti, 1917. godine, kad su dva vodeća pariška trgovca umjetninama, ujedno i izvršioci oporuke, Paul Durand Ruel i Ambroise Vollard, ušli u atelje na adresi Boulevard de Clichy 6, u četvrti Montmartre.
Tamo je bilo 150 skulptura, no neke nisu bile dovršene, neke su bile slomljene. Pariški trgovci izdvojili su one koje su bile dobro očuvane. Bilo ih je 74.
Borba za život
Umjetnikova je obitelj dozvolila da se naprave 22 odljeva svake skulpture (iako Plesačica, doduše, ima 28, mahom su u vodećim muzejima te u nekoliko privatnih zbirki) i za svaku se vodi računa gdje je.
Za one pronađene u pariškoj ljevaonici 2004. godine nije se ranije znalo da postoje, no stručnjaci su dokazali autentičnost odljeva.
Mi ćemo vidjeti broncu koja je odlivena uz dozvolu obitelji, dakle, autentična je.
Degas je najčešće portretirao djevojčice na rubu siromaštva, kojima je balet u to doba bio jedini izlaz, način uspinjanja na društvenoj ljestvici. Njegov suvremenik, pjesnik Paul Valéry , najbolje ih je opisao: “Plesačica u Degasovom djelu nije utjelovljenje ženskog šarma, već borbe za preživljavanje žene iz niže srednje klase, opterećene i izobličene radom”.
Uz “Malu plesačicu”, najrevolucionarnijom se zapravo smatra Degasova skulptura “Kada”: kada je napunjena gipsom, tijelo kupačice je od voska, a spužva koju drži u ruci je stvarna.
Tada sveprisutna idealizacija ženskog akta nije ga zanimala, no upravo su zato njegovi aktovi životniji i zavodljiviji: “Moje žene su jednostavna, poštena stvorenja koja se ne brinu ni za što osim svojih fizičkih potreba... kao da gledate kroz ključanicu”, tako je umjetnik sam opisivao svoje kupačice, i takve ćemo ih i vidjeti na zagrebačkoj izložbi.
Jesu li to prostitutke?
Mnogi tumači Degasovih radova smatraju da je ovaj umjetnik zapravo kao kupačice portretirao prostitutke, koje su mu pozirale kako je zaželio, a koje su po zakonu morale održavati specifičnu higijenu.
U portretima, pak, žena koje rade (pralje, radnice, žene koje glačaju...), ugledao se na Zolin naturalizam, pokazujući tamniju stranu gradskog života i tmurni realizam nižih slojeva suvremenog društva. Bilo je to u drugoj polovici 19. stoljeća kad su se vodeći umjetnici, a među njima i Degas, sastajali u pariškom Caféu Guerbois, a prizori koje su gledali oko sebe u doba siromaštva nisu bili nimalo optimistični.