IZLOŽBA U TEATRU RUGANTINO

FOTO Sva lica Ivice Vidovića kroz najljepše fotografije: Objektiv je zaustavio trenutak svih kultnih uloga velikog umjetnika

ZAGREB - Desetine upečatljivih kazališnih lica, sad fotografski podsjetnik jedne važne, pedesetak godina duge karijere koja je završila lani, odlaskom Ivice Vidovića, izloženo je u novootvorenom prostoru Teatra Rugantino. Fotografije je birala i postavila Vidovićeva životna i kazališna partnerica Gordana Gadžić. Objektiv je zaustavio trenutke iz kultnih predstava, kroz sva razdoblja karijere - tu je Kaspar, Rosencrantz & Guildenstern su mrtvi, Gospodar sjena, Ribarske svađe, Ay, Carmela, Trg heroja, U sjeni Green Hilla, Play Becket…

“Kad je Ivica otišao, fotografije i prikupljanje materijala su mi postali jako bitni, pomagalo mi je u tim trenucima… Tako je počelo, a onda sam poželjela, kako sada imamo ovaj novi prostor Teatra Rugantino, koji se uređivao i završavao, da izložba Ivičinih fotografija bude ujedno i otvaranje tog prostora”, govori Gadžić provjeravajući posljednje detalje postava. Iz gomile fotografija koje bilježe Vidovićeve kazališne, filmske i televizijske uloge teško je, jasno, bilo izabrati. “Na kraju sam odlučila da na početku pokažemo kazališne fotografije, nisam sve mogla staviti na jedno mjesto.” Istovremeno s izložbom na velikom se ekranu prikazuje više od 500 fotografija. Tako se u malom prostoru vrti cijela jedna opsežna kazališna biografija. ..

Postav će se mijenjati

Izložba najvećim dijelom pokazuje Vidovićev rad u ITD-u, kući koja i jest temeljni dio njegove kazališne karijere, gdje je napravio 15 uloga. Znatno je manje fotografija iz Gavelle. Namjera je da izložba bude stalna, a postav će se vremenom mijenjati i nadopunjavati, potraga za materijalom i dalje traje.

Govoreći puno o glumcu, ali ponešto i o sredini u kojoj je glumac stvarao, Dražen Ilinčić primjećuje: “U Hrvatskoj baš i nema puno sanjara, kao što nema puno ni tihih, nenametljivih i pomalo nespretnih tipova koji ne misle da svijet mora baš u svakom trenutku biti njihova pozornica, a oni glavni likovi.

Ne, nema ih puno; zato je više onih koji misle da su uvijek u pravu i da su uvijek najpametniji. Ivica Vidović svojim je dugogodišnjim radom i mnogim ulogama izborio u nas pravo građanstva upravo za te sanjarske i fine likove. Netko će reći - za gubitnike; ali takva prosudba, ili osuda, ovisi o tome što smatramo dobitništvom.

Vični samoreklami

Uz napomenu kako se nemali broj “dobitnika” samo doima takvima, jer su vični “samoprezentaciji.“

Dok hoda novim prostorom njihova zajedničkog teatra, sa zidova kojeg sad gledaju kazališna lica Vidovića, Gordana Gadžić prisjeća se kako je nastao Rugantino… “Mi uopće nismo imali namjeru otvoriti kazalište, mi smo samo htjeli stvoriti predstavu. Kad smo našli tekst koji smo poželjeli postaviti i kad je predstava bila gotova, shvatili smo da nam nedostaje čitav pogon koji treba biti iza predstave, da ga trebamo jer je inače cijeli glumački i teatarski posao uzaludan. I tako - krenuli smo od ničega, nismo znali ništa i nismo imali ništa.” Rugantino je dobio ime po po liku iz komedije dell arte koji je, držali su, po karakteru vrlo sličan Vidoviću. U isto vrijeme ime se poigrava i s ruganjem.

Svake subote u svibnju i lipnju u Rugantinu će prikazivati filmove i serije u kojima je glumio Vidović. Izabrali su, najavljuju, neke jednoć bunkerirane, sve redom bitne, poput Papićevih Lisica i Izbavitelja, Zasjede Živojina Pavlovića, Makavejevih Misterija organizma... “Najmanje imam potrebu gledati njegove televizijske snimke i filmove. Draže su mi fotografije i audiozapisi.Ostavljaju mogućnost da sam završiš priču, za razliku od filmova gdje je sve određeno.” kaže Gaždić.

Navikava se na samoću

Na Vidovićev odlazak tek se navikava. “Kad netko ode najviše vam nedostaje tijelo, jer samo tijela više nema, a sve drugo je i dalje tu. Ja se s time učim živjeti. On je i u meni i oko mene. Osjećam to. Normalno mi je da mogu i dalje s njim razgovarati. Prije njegova odlaska nisam se usuđivala ni razmišljati o smrti, nisam voljela groblja.”

Izdvajamo