Već i iz samih, mnogih, pozivnica koje su pristigle za otvaranje samostalne izložbe slikara Fedora Fischera u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika, otvorene u četvrtak, jasno je koliko se ovog slikara želi brendirati. Tako se, primjerice, u pozivnici navodi o umjetnikovim (mogućim) nastupima na umjetničkim sajmovima poput Viennacontemporary i Arte Fiera Bologna. Važno je, dakle, naglasiti da se navodi o njegovim nastupima na sajmovima, ne europskim muzejima koji izlažu suvremenu umjetnost, pa je jasno gdje ga se želi smjestiti. U sličnom je duhu prošlo i otvaranje izložbe, svečano poziranje pred nabrojanim sponzorima, potom i nabrajanje tko je sve poznat došao na izložbu.
Fedor Fischer i Ivana Jurić
Međutim, ako se zanemari ovaj proziran i pogrešan pristup, Fedor Fischer i više je nego solidan slikar. Slikar koji je, doduše, do ovog ciklusa dosta lutao. Ciklus izložen u HDLU svakako je njegov najzaokruženiji do sada i ujedno i najradikalnija promjena u njegovu rukopisu. Promjena za koju se ne može reći da je do nje došao postupno, barem ako se pogledaju neki njegovi raniji radovi, ali za koju je u svakom slučaju dobro da je do nje došlo.
Fedor Fischer
Samostalnu je izložbu, među ostalim, zaslužio i pohvalom koju je dobio za svoje radove na posljednjem Bijenalu slikarstva (na kojemu je Robert Šimrak odnio Grand Prix), pa iz društva umjetnika najavljuju kako je ovo i svojevrstan poziv na sljedeći Bijenale, pred kraj rujna. Fischer je radove iz ovog, novog ciklusa pokazao i u Dubrovniku, a dio se mogao pogledati i na izložbi “Materičnost u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti” koju je Feđa Gavrilović nedavno priredio u istom prostoru, pokazavši radove koji se prvenstveno temelje na materiji koja ih gradi i na koju se Fischerov rad vrlo dobro uklopio. Dio radova već smo imali prilike vidjeti, dio je sasvim nov.
Slike su različitih dimenzija. Riječ je, dakle, o materičnim radovima, koje gradi puno boje, a osim boja materijali su ovih slika i gips, juta, piljevina, metal. Slika tako izlazi u treću dimenziju, postaje reljefna. Nanosi su boje i ostalog materijala toliko obilni da pojedine slike teže i nekoliko desetaka kila. Naziv izložbe je “Collapse”, no gotovo da je proizvoljan, ove slike nisu narativne, ne pripovijedaju o kolapsu, barem ne doslovno, već pružaju užitak u čistom slikarstvu. Tonovi su slika ponegdje zemljani, ponegdje dominiraju sivi, u svakom slučaju stišani sa ponekim kolorističkim akcentom. Iako ovakav pristup slikarstvu u hrvatskoj povijesti umjetnosti u pravilu vezujemo s poslijeratnom pojavom enformela, nije riječ o nostalgiji, radu koji se doslovce naslanja na tradiciju ovog pravca, postoji nužna doza suvremenog duha.
Rad Fedora Fischera vidjela sam prvi put kada je slikao portrete glazbenika, Gobca ili Brade iz Psihomodo Popa, primjerice (inače se i sam Fischer bavi i glazbom), i to su bili realistični portreti, slikao je i aktove u pejzažu. Zajedno s Ivanom Jurić, kolegicom, stvara radove koje potpisuju kao JUFI, tu, pak ima i nadrealnog.
Nije neinteresantan slikar, svakako treba pratiti što dalje radi.
