Vincenzo Stojan 1944. godine popeo se na zvonik katedrale Svete Stošije visok 62 metra te je snimio razaranje svojega rodnog grada, Zadra. Kasnije odlazi u Italiju, gdje diplomira matematiku, i od njega je ostalo samo tridesetak poznatih fotografija.
Fotografije koje ćemo vidjeti na izložbi “Tko to tamo snima?”, koja se danas otvara u Atriju Hrvatskog povijesnog muzeja, dosad su javnosti bile posve nepoznate.
Ljubomir Garbin, Članice pionirskog kazališta izvode baletnu točku, El Shatt, 1944.
Jedna od emotivnijih fotografija na izložbi nastala je u izbjegličkom logoru u El Shattu i prikazuje desetak djevojčica u bijelim haljinicama kako izvode baletnu točku, praktički u pustinji. Fotografiju je snimio Ljubomir Garbin, rodom iz Gornjeg Sela na Šolti, koji je izučio kod splitskog fotografa Petra Ruljančića, te je tijekom okupacije Splita ilegalno radio u Ruljančićevu ateljeu Zavod Olympija, gdje je izrađivao iskaznice za odlazak u partizane. Radio je za Slobodnu Dalmaciju 1943. U El Shattu je bio od veljače 1944. do sredine 1945. godine.
Priča o El Shattu je poznata. Nakon kapitulacije Italije 1943. godine na Dalmaciju se sručila njemačka ofenziva. Tijekom 18 mjeseci 40 tisuća je ljudi prebačeno do Visa, a potom preko Italije u El Shatt, u blizini Sueskog kanala. Tamo su živjeli u šatorima, po jedna ili dvije obitelji u jednom, i pokušali su održati privid normalnog života, malo-pomalo unapređujući život u zajednici, o čemu svjedoči i prizor ovih balerina. Garbin je snimao Rolleiflexom, a radi otežanih klimatskih uvjeta i nedostatka tamne komore imao je problema kod izrade povećanih filmova. Iz El Shatta je donio 825 fotografija. Dokumentirao je intimne trenutke, krštenja, procesije, pogrebe, mitinge i slavlja.
Dragocjen materijal
Na izložbi će biti i fotografije koje je s prozora svojeg stana u centru Zagreba snimao Marijan Szabo, povlačenje vojske NDH te ulazak partizana u Zagreb. Sve zajedno, riječ je o radovima 29 fotografa, kako navode autorice izložbe Rhea Ivanuš i Petra Braun, “ima i profesionalaca i amatera, i onih koji su djelovali u propagandnim službama i u NDH i u antifašističkoj Hrvatskoj, i onih koji su snimali samostalno”.
Navode dalje i kako su uvjeti rada bili vrlo različiti, pa su tako oni koji su djelovali u propagandnim službama NDH radili u “uredima, redakcijama i muzejima”, dok su fotografi partizana bili prisiljeni djelovati u gotovo nemogućim uvjetima, “u ilegali i konspiraciji”, a materijal je bio dragocjen, često nedostupan, pa se štedjelo na “kemikalijama i filmovima”.
Foto Tonka, prva fotografija iz kartoteke Diane Budisavljević, Zagreb, 1942.
Foto Tonka među prvima je snimao djecu koja su tijekom Drugoga svjetskog rata odvođena transportima iz Jasenovca, Stare Gradiške i ustaškog logora, za potrebe kartoteke koja je pripadala Diani Budisavljević. Diana Budisavljević, naime, tijekom Drugoga svjetskog rata organizirala je jednu od najvećih i najsloženijih humanitarnih akcija, a zahvaljujući njoj i njezinim suradnicima spašeno je oko 12 tisuća srpske djece zatočene u logorima NDH. Izradila je i pet albuma s fotografijama djece. Tonka je, pak, bila je prije rata znamenita kroničarka epohe art decoa, a snimala je ponajviše protagoniste zagrebačkoga kulturnog života.
Sudbine
Ima i radova danas u javnosti vrlo poznatih fotografa čija se djela često izlažu, primjerice snimke Milana Pavića ili Mladena Grčevića iz Istre, kao i fotografije Toše Dapca, primjerice, no dobar dio izložbe su fotoreporteri, ponajviše oni koji su radili za Slobodnu Dalmaciju i Vjesnik, npr. Elvire Kohn, prve žene fotoreporterke koja je radila za Vjesnik.
Jedan od takvih fotografa je bio i Mladen Iveković, koji je snimio Ivana Gorana Kovačića sa suradnicima, na Glamoču 1943. godine, što se također može vidjeti na izložbi, a koji je bio urednik Vjesnika od 1943. do 1945., pa je ministar, nakon čega odlazi u diplomaciju.
Najstariji je živući hrvatski fotoreporter izložbe Živko Gatin rođen u Splitu 1923., inače prvi reporter Slobodne Dalmacije.
Kustosice prate i razne sudbine fotografa, primjerice, dvojici od njih čiji su radovi na izložbi gubi se svaki trag, jedan od njih je Stevo Mahobej, koji je među ostalim bilježio, “eksplicitne scene smaknuća zarobljenika”, za kojeg se ne zna gdje je od 1950., drugi je Hugo Fischer Ribarić, za kojeg se pretpostavlja da se “odselio u Kanadu ili Izrael”.
Elvira Kohn, Izbjeglice, Topusko, 1944.
Na tragu Dorothee Lange, u doba američke depresije tridesetih, i poznate fotografije umorne majke i njezine djece, nastala je i fotografija izbjeglica koju bilježi Elvira Kohn, a prikazuje umornu majku i troje djece na ulici u Topuskom, od kojih najmlađe spava na cesti. Elvira Kohn bila je Židovka, kojoj je 1941. godine bilo zabranjeno fotografiranje, a od 1943. godine bila je zatočena u logoru na Rabu. Potajice je sa sobom ponijela Leica kameru i snimala svakodnevnicu u logoru. Bila je i prva žena fotoreporterka. Nakon rata radila je za Vjesnik, a osim u Topuskom, snimala je i radnike i bolničko osoblje na Petrovoj gori, kolone izbjeglica, radove u polju, zasjedanje ZAVNOH-a...
Razni motivi
Autorice dalje navode: “Fotoreporter često mora donositi odluke na licu mjesta i stalno nositi sa sobom fotoaparat, dok je većinu vremena izložen značajnim poteškoćama (npr. tjelesne ozljede, vremenske nepogode, ratni uvjeti…). Fotografije pokrivaju bojišnice, bitke, vojnike, svakodnevni život u gradu i na selu.
“Željele smo pokazati fotografije koje imamo u arhivu muzeja, a nisu dosad pokazane”, kaže kustosica Hrvatskog povijesnog muzeja Rhea Ivanuš, kojoj je ovo oproštajna izložba jer odlazi u mirovinu.