Samo bi lud čovjek držao kip Giacomettija u svojem prostoru! To u lice samome umjetniku izgovara Jean Genet pripominjući da čovjek mora biti otkačen ili munjen da bi u svojoj kući držao neku njegovu skulpturu.
Ali podatak da je njegova skulptura prva na ljestvici najskupljih kiparskih djela (plaćena 104 mil. eura, doduše nešto manje nego za Pogdbu ili Ronalda) kod mnogih pragmatičnijih duhova, kojima je to jedina mjerna jedinica vrijednosti, izaziva i strahopoštovanje i respekt. Sin impresionističkoga slikara, proslikao je i sam u svojoj dvanaestoj godini. Prvi kiparski rad učinio je s trinaest godina (“Brat Diego”), studira potom u Genevi, druži se s futuristima, a 1922. godine “osvanuo” je u Parizu. Nakon kubističko-konstruktivističkog iskustva krajem 20-ih godina prošloga stoljeća sljubio se s pariškim nadrealistima izlažući s Miróom, Arpom, radeći zubolike predmete, “sadističke” mehaničke mobile i makine, pri čemu je u svemu najjezivija “Zaklana žena” (1932).
Našao se tako u društvu nadrealista okupljenih oko André Bretona i među graditeljima nadrealističkih objekata (primjerice “Oblik građenja” ili “Ruka u zupčaniku sprave za mučenje”) potičući s njima ambivalentne osjećaje privlačnosti i odbijan ja, grješne ugode i nelagode čemu je, po mnogim tumačima, kumovao i Sigmund Freud.
Snoviti svijet
Svoj je nadrealizam ujedinio s konstruktivističkim zadaćama. Stvorivši primjerice “Palaču u 4 sata ujutro” (1932/3), kombinirajući elemente iz stvarnoga i snovita svijeta, biomorfne ili zoomorfne elemente, amebe, simbole…. nesumnjivo je stvorio svoje najzagonetnije djelo. Tvrdnja da je “gotovo pola stoljeća stvarao isključivo svoje nadrealističke skulpture” (M. Schneckenburger) posve stoji. U kombinaciji konkavnih i konveksnih oblika na temu muškoga i ženskog dodira i seksualnosti “Viseća kugla” “istodobno je i erogena zona i rana” 1930/31). To je prostorna kocka u kojoj se drvena lopta dodiruje ili, bolje rečeno, tare o komad drva u obliku polumjeseca.
U spomenute okvire - kaveze, posve suprotno od beskonačnih prostora Yvesa Tanguya, Giacometti precizno smješta elemente i predmete. Nesumnjivo “Palača u 4 ujutro” u svojemu konstruktivnom kavezu nosi tajnu koja nije samo za Sigmunda Freuda nego je šire egzistencijalno zrcalo čovjekove realnosti ili usamljenosti. Konstrukcija, red i strogost gradnje, raspored elemenata i motiva unutar njega trebala je stvoriti unutrašnju ekspresiju stvorenu prividno racionalnim i jasnim postupcima.
I tu, dakako, počinje ne samo njegov egzistencijalizam nego i egzistencijalizam njegovih suvremenika; pisaca, književnika, filozofa, pjesnika, filmaša. Tu započinje i njegov “tanki čovjek” ili prepoznatljivi čovjek-šibica. “Ljudska glava na štapu” (1947), “Monumentalna glava” (1960), nešto ranije “Kompozicija sa sedam figura i jednom glavom” ili “Šetajući brzo po kiši” (1949) ukazuju da je nadrealizam iza njega te da ga muče druge brige.
Svi slabiji ili jaki uvidi u umjetnost XX stoljeća govore o Giacomettiju kao o najvažnijem protagonistu moderne umjetnosti prošloga stoljeća. Ako je Julio González doista bio Adam nove željezne skulpture, Giacometti je po nekima “bio tvorcem novoga čovjeka”...
Za hrvatsku poslijeratnu skupturu 20. st. značajniji je H. Moore, C. Brancusi, a još više M. Marini … O “najvažnijem” možemo govoriti ako Giacomettija stavimo u vrijeme prije i poslije krvavoga rata i u njegovome djelu gledamo svojevrsnu ilustraciju i stanja čovjeka i čovječanstva. U tom smislu pridjev “najznačajniji” ima smisla i zasluženo se vezuje uz njegovo ime i djelo koje je slika i prilika poniženoga ljudskoga bića; ostataka i krhotina ne-ljudskosti koja se opet budi.
Kipar za slijepe
Premda je Giacometti tvorac širih prostornih, slikarskih i kiparskih propitivanja, uz njegovo se ime asociraju tanke izjedene figure. Ispada da su svi kiparski bodljikavci, i siromasi u dronjcima, izašli iz njegove škole i da su i danas sa njime u bliskome srodstvu. A tih nasljednika koji nisu puki jeronimski prevoditelji i prepisivači bilo je i ovdje u bližoj i daljoj okolini (Tršar, Luketić, Džamonja, T. i M. Ostoja, Radauš, Michieli…).
Izgrižena, istanjena i korozivna tijela nezacijeljenih rana nesumnjivo su ono što se naziva “egzistencijalnim odrazom vremena”. Ali da je samo tako, djelo A. Giacomettia bi bilo samo ilustracija vremena. Ali kako u materiju upliće svoje tkivo i osjećaj dajući joj i subjektivitet i emocionalni i psihološki aktivitet, od rane i nagriženosti stvorio je cjelovitost; od bolesti zdravlje. To su znali umjetnici željeznoga doba (Roszak, Gargallo, Chadwick, Džamonja, Luketić…) kao i manje-više svi glasnogovornici egzistencijalnoga beznađa i apsurda njegova vremena u kojemu treba živjeti a ne, kako kaže Camus, naći rješenje, tj. ubiti se.
Rekavši da “prirodna veličina ne postoji” Giacometti je sveo ljudsku figuru na veličinu šibice. Ali kao što je i Marino Marini svojim portretima suvremenika podario vječnost i uz to dao život narodu mrtvih (Etrušćani), i djelo A. Giacomettija “ujedinjuje sve poze i poglede ovoga svijeta” (A. Camus). Giacomettijevo djelo, kako kaže Jean Genet, čini naš svijet još nepodnošljivijim. I premda je on “kipar za slijepe”, Giacometti, kako kaže Genet, ne radi za suvremenike, ni za buduće naraštaje; on pravi skulpture kojima su konačno oduševljeni mrtvi. A oduševljeni su mrtvi jer njegova figura nije jedna od njih; nije iskopina. Markatnih crta reljefne i naborane kože lica, nakon neke operacije ostao je šepav. Za neke je i bez toga uvijek ostao grub i nezgrapan, za druge tankoćutan i duhovit. Znamo da se vrzmao po zapuštenim, opskurnim mjestima, družio sa skitnicama i imao sklonost k takozvanim “posrnulim” damama, što se s lakoćom dovodilo u vezu sa seksualnim simbolima i aluzijama prikrivenim artističkim nadrealističkim i konstruktivističkim djelima iz ranijega razdoblja. O tome postoji cijela literatura. Giacometti je kao uvijek tražio dramu u temi ili ljudskom licu… Po Sartreovu svjedočenju, nikada nije bio zadovoljan svojim djelom. “Bio je očajan”, tvrdio je Sartre.
Tražio je oblike života kroz oblike kulture od primitivnog i totemskoga do antropomorfnoga. Nisu ga zanimali mehanički mirakuli i izumi Tinguelyja ili Calderovi mobili. Za njega je jedino ljudska figura mogla zgusnuti vrijeme prošlosti i sadašnjosti. Ta su se djela izrugivala evoluciji, novostima i modernosti. Stoga je i on je kao i R. Barthes bio sretan što ne mora biti moderan. To nije morao biti niti M. Marini, Manzù, J. Arp, a bogme niti Brancusi. I Giacometti je poput njih znao što se iz prošlosti ne može vratiti i ono što se može ponoviti (Lj. Mifka).
Jezik oblika
Formalna je analiza njegovih štapičastih istanjenih figura pomalo beskorisna, jednako kao što je i razgovor o stilu suvišan jer je preočit. U njegovim djelima živio je i mladi i stari jezik oblika. Potencirajući osjećaj čovjekove samoće i egzistencijalne tjeskobe njegovo djelo stoga ne trpi guste izložbene postave. Kao nijedno djelo drugoga umjetnika, djelo A. Giacomettija treba samoću. U tom se smislu amblematskim djelom može se smatrati “Pas” iz 1956. godine. “To sam ja. Jednoga dana upravo tako sam vidio sebe na ulici. Bio sam pas.”
Slike su mu zapravo više crteži (kao i kod Daumiera). Podcjenjivanje boje je očito. Njega zanimaju energije poteza, i silovita umnažanja “linoreznih” crtovlja. To se vidi u slikama poput “Portreta Davida Sylvestera” (1960). Njegov jaki grafizam koji posve zasićuje cijelu površinu slike vidljiv je u “Majci umjetnika” (1950) u kojoj je stvorio gusti duboki prostor sa osamljenom figurom u sredini sobe.
Premda ne treba popiti bačvu da bi se znalo kakvo je vino, djela posuđena iz Fondacije Maeght sa 20-ak crteža i i isto toliko litografija nisu dovoljna da se sagleda bogati i raznorodni opus. Ali i dobiti i ovo nije mala stvar.
Izložba u Zagrebu nosi naslov “Portret sadašnjosti”. Rijetko je to, rekli smo, dobro pogođen naslov izložbe! Pa ako će i izložba počivati ponajviše na “Ženama iz Venecije” (9 monumentalnih skulptura) ili na “Čovjeku koji hoda”, s litografijama i crtežima naslov povezuje današnje vrijeme sa onim iz 30-ih godina prošloga stoljeća ukazujući na jednaku kumulaciju zla.
U tom smislu A. Giacometti bi mogao potpisati riječi jednako velikoga Marina Marinija.
“Kada prebrodimo ovu vrstu tragedije, ovaj tragičan svijet, s ovim ljudima koji se više ne poštuju… u danom trenutku možda će nas snaći đavolji realizam, poput onog danteovskog.”