U bečkom Belvedereu, muzeju nastalom na mjestu nekadašnje rezidencije Eugena Savojskog, stalni postav, među ostalim, uključuje i “Poljubac” Gustava Klimta pa ne čude gužve za ulazak, dok se u velikom parku ispred muzeja snimaju fotografije za vjenčanja, mnogi se Bečani ovdje i rekreiraju.
Mnoštvo je posjetitelja na sunčan dan, nije teško zamisliti brojku od milijun i pol ljudi, koliko ih godišnje obiđe ovaj muzej.
Na dnu parka u zgradi Oranžerije, koja je nekoć služila za uzgajanje naranči, priređuju se povremene izložbe i tu su izlagana mnoga značajna umjetnička imena, od Moneta nadalje. Preksinoć je u Oranžeriji otvorena izložba “Izazov moderne. Beč-Zagreb oko 1900” kojom dominiraju umjetnine Vlaha Bukovca, Ivana Meštrovića, Gustava Klimta. Do izlagačkog dijela vode prostorije optočene pozlaćenim štukaturama, na samom otvaranju bila je poveća gužva, dovoljna da se posjetitelje ne pusti sve odjednom u prostor nego se moralo čekati na red. Prostor je nešto manji nego u zagrebačkim Klovićevim dvorima, gdje je u prvoj polovici godine bila izložba na temelju koje je nastala bečka, pa je i manje umjetnina.
130 umjetnina
Neke od radova nismo imali priliku vidjeti na zagrebačkoj izložbi i obrnuto, no koncepcija je ostala ista: dok je Hrvatska politički bila bliže Budimpešti, kulturne veze ovih su prostora bliže Beču. Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće kulturni profil Hrvatske promijenio se, a mnogi su domaći umjetnici školovani upravo u austrijskoj prijestolnici. Pokazano je 130 umjetnina, a kako je prostor manji, zgusnute su u postavu. Vizualni je identitet baziran na estetici prijelaza stoljeća, od slova nadalje, pa je izložba poput svojevrsnog povratka u prošlost, osjeća se doslovce atmosfera koja je vladala na prijelazu stoljeća. Uz Bečane, na otvaranje su doputovali i mnogi kustosi, ravnatelji muzeja iz kojih su umjetnine posuđene, neki privatni vlasnici umjetnina i sl.
Stella Rollig, koja je odnedavno ravnateljica Belvederea, nije krila oduševljenje hrvatskim umjetnicima, a posebno ističe Bukovca i Meštrovića: “Upoznala sam se s djelima mnogih umjetnika za koje, nažalost, prije nisam znala i koji nisu dovoljno valorizirani u međunarodnoj povijesti umjetnosti. Vjerujem da će se to promijeniti. Svidjelo mi se kako su kustosi izložbe u Klovićevim dvorima doveli u vezu arhitekturu, umjetnost, primijenjenu umjetnost, pa čak i modu”. Rolling, dalje, kaže: “Kroz pojedine tematske izložbe upoznali smo u Beču djela nekolicine umjetnika iz Hrvatske koja su nastala u poslijeratnom razdoblju, sada je vrijeme da se vratimo malo dalje u povijest”.
Nakon što je vidjela, dodaje, izložbu u Zagrebu početkom ove godine, dogovor je postignut isti dan. I odlučeno je da izložba traje puna četiri mjeseca. Koje su umjetnine posudili iz Belvederea za izložbu? “Istaknula bih djelo ‘Adam i Eva’, kao i pjezaž ‘Poslije kiše’ Gustava Klimta.” Nova ravnateljica Belvederea skromno kaže da je fokus njezina znanstvenog istraživanja više bio okrenut suvremenoj umjetnosti, no njezina su tumačenja vrlo konkretna: “Vlaho Bukovac me iznenadio, on je jak, originalan umjetnik. Na izložbi je i Bukovčeva slika ‘Sredina ljeta’, koja se nalazi u našem muzeju, a govori u prilog ovoj tezi. Bukovac je važan protagonist doba.
Kulturna suradnja
Dok sam boravila u Zagrebu, kustosica Irena Kraševac odvela me u Atelje Meštrović, čijim sam djelom također oduševljena. Dosta je njegovih radova na izložbi, pa se može reći da je riječ o nekoj manjoj izložbi Meštrovića unutar veće, sveobuhvatnije izložbe. Posebno mi je drag ‘Portet Leopoldine Wittgenstein’”.
Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek rekla nam je: “Izložba se dogodila u godini kulturne suradnje Hrvatske i Austrije, kruna je te suradnje i govori o povezanosti stvaralaštva između dvije zemlje. Na ovoj je izložbi još veći fokus na hrvatskim umjetnicima nego što je bio u Klovićevim dvorima, kako bi se bolje predstavili austrijskoj javnosti”.
Antonio Picukarić, ravnatelj Klovićevih dvora, bio je vidno zadovoljan: “Ja sam sigurno subjektivan, no oduševljen sam kako sve izgleda. Početak nije bio jednostavan, iz Belvederea su razmišljali da li da nam posude umjetnine za izložbu u Klovićevima, presudila je kvaliteta. Naime, nakon što su vidjeli koncept izložbe, odmah su se odlučili na suradnju. Bečka izložba došla je na njihovu inicijativu”.
Na otvaranju je govorila i Petra Vugrinec, uz Irenu Kraševac inicijatorica projekta kojemu su se poslije u kustoskom smislu pridružile Darija Alujević i Marina Bagarić. Među ostalim je istaknula jake umjetničke ličnosti epohe, u Zagrebu i Beču, koje su osnivale i udruženja umjetnika te je spomenula segment izložbe koji se bavi umjetnicama koje su se školovale u Beču. U tom kontekstu vrijedi spomenuti nekoliko radova primijenjene umjetnosti Antonije Krasnik te slikaricu Nastu Rojc: u postavu je upečatljivo mjesto pripalo radu “Ilica”, 1910., MGZ.
Žene u crnom
Na ulazu na izložbu je slika “Živio kralj” iz HPM-a Vlaha Bukovca. Gotovo je cijeli zid posvećen ovom umjetniku, uz spomenutu “Sredinu ljeta”, tu su i porteti Stjepana Miletića, Božene Miletić i sl., preko puta su Ivan Tišov “Alegorija muzike” i Robert Auer “Kraljica ruža” među ostalima. Najdoslovnija je usporedba, a u postavu su jedna pokraj druge: “Portet žene” Gustava Klimta iz 1894., inače iz privatne kolekcije, no na trajnoj posudbi Belvedereu, i Bukovčev “Portet Vilme Babić Gjalski” iz 1895. Obje su u crnoj haljini na zlatnoj pozadini, Klimtova je slika dimenzijama veća. Od austrijskih umjetnika spomenimo “Portret Therese Bloch Bauer” koju je slikao Max Kurzweil: Therese je inače sestra Adele, koju je portretirao Klimt. Ispred “Adama i Eve” Gustava Klimta stoji “Starica” Ivana Meštrovića:, zorno svjedoče o poimanju i načinu prikazivanja tijela u tom razdoblju. Dojmljiva je i Meštrovićeva “Majčina briga” iz Budimpešte, u postavu je i model za “Zdenac života” ovog umjetnika.
U zadnjem dijelu izložbe portret je gospođe Wittgenstein kako skrušena na koljenima moli, vrlo dojmljiv rad uživo. Rad koji spominje i ravnateljica ovog muzeja nastao je po narudžbi Meštrovićeva mecene Wittgensteina. U istoj su prostoriji Mihanovićev “Spomenik smrti na grobnici za obitelj Leitner” te “Ljubav, sestra smrti” Roberta Valdeca: riječ je o najmeditativnijem dijelu izložbe.
Arhitektura je izložena preko crnobijelih fotografija, djela koja potpisuju Bastl, Kovačić, Baranyai i drugi, kroz utjecaj Otta Wagnera i Josepha Hoffmana. Hoffman je predstavljen i kroz primijenjenu umjetnost, uz djela Tomislava Krizmana.