Arhitekt Ignjat Fischer sagradio je pola Donjeg grada u Zagrebu, i to dobrim dijelom onog kakav i danas poznajemo, pa opet malo o njemu znamo. To je tako zbog različitih okolnosti, a prije svega zbog toga što, zbog zagubljene dokumentacije, nisu sva djela koja je projektirao bila atribuirana njemu. Izložba kustosice Marine Bagarić, koja se u četvrtak otvara u Muzeju za umjetnost i obrt, te opsežna monografija u izdanju Meandarmedije i MUO, to će promijeniti. Ona je niz godina za svoj doktorat i knjigu proučavala Fischera, te je došla i do pisane ostavštine arhitekta koja je ostala iza njegove kćeri Ivane, prve žene dirigentice u Hrvatskoj.
Sjajan rad u Klaićevoj
Fischerova je karijera bila intenzivna od kraja 19. stoljeća pa sve do početka Drugog svjetskog rata. Projektirao je i prvu zgradu kina, i prvu modernu robnu kuću, i prvu modernu polikliniku, danas Dječju bolnicu u Klaićevoj, što je remek-djelo svoje epohe.
Ostalo je zabilježeno i kako je bio član slobodnih zidara, te je za njih projektirao prvu i jedinu zgradu lože slobodnih zidara u Hrvatskoj, u Zagrebu u Nazorovoj ulici 24, 1907. godine. Kuća je prodana 1938. i u njoj otada žive različiti stanari, a sačuvan je samo dio unutarnje opreme. Autorica pretpostavlja da su članovi, nakon što su kuću prodali, demontirali opremu interijera.
To što je bio član lože, nije mu odmoglo u narudžbama. Od njega su, naime, bilo kuće, bilo tvornice, banke, bolnice, naručivali vodeći ljudi Hrvatske. Dovoljan je samo letimičan i nasumičan pogled na popis njegovih naručitelja: saborski zastupnik i odvjetnik Sudbenog stola Bogdan Medaković, pomoćnik ministra prosvjete Stjepana Radića doktor Nikola Andrić, predsjednik Hrvatsko-slavonskog ljekarničkog zbora Antun Kogl, doktor sveukupnog lječništva Eugen Rado, ravnatelj zagrebačke podružnice Jugoslavenske banke, doktor Dušan Plavšić, veleindustrijalac i mecena Vladimir Arko...
Fischeru nije odmoglo, kada su bile po pitanju nadrudžbe, niti da je bio zastupnik Skupštine grada Zagreba, i što je bio u povjerenstvu Zemaljske vlade.
Nekoliko afera
U dvadesetak prvih godina 20. stoljeća radio je čak 15 projekata koje je financirala Zemaljska vlada, među njima je i Zemaljska bolnica na Šalati.
Kad se gradila zgrada Unutarnjeg odjela Zemaljske vlade na Markovu trgu, što je danas Hrvatski sabor, ostale su zabilježene nemilosrdne polemike oko gradnje, ali nije ostalo zabilježeno tko je sve radio ovu građevinu. Autorica Fischerove monografije pronašla je kako je on jedan od autora. Naime, u dijelu obiteljske ostavštine, piše kako Ignjat Fischer “kao vladin inžinjer vodi gradnju ‘sabora’ na Markovu trgu”. Autorica tako zaključuje da bi “s obzirom na njegov status stalnog suradnika Građevnoga odsjeka Zemaljske vlade i činjenicu da je bio suautor jednog od nagrađenih radova, njegovo izostavljanje bilo neočekivano”, a i pronađen je tlocrt koji se podudara s današnjom zgradom. Nespominjanje njegova imena Marina Bagarić objašnjava vrlo vjerojatnom činjenicom da je u javnosti bio prozivan zbog projekta Zemaljske bolnice na Šalati, i nove mu afere nisu bile u interesu.
Supružnici za zabavu
Ignjat Fischer očito je bio jako svestran arhitekt, širokog raspona narudžbi i interesa. Tako su pronađeni i njegovi nacrti za projekt javnih kuća, s potpisom za supružnike Vilima i Rosu Aranyos. U razdoblju kad se u novinama pisalo o premještaju potoka Medveščaka, piše se i o preseljenju “noćnih zabavišta”. Gradsko poglavarstvo razmatra “delikatno pitanje” novih smještaja javnih kuća, u Petrovo kupalište, na današnjoj adresi Medvedgradska 15. Supružnici Aranyos posjedovali su već takvu instituciju i “važeću koncesiju za djevojačke poslove”. Gradnja nije izvedena, no sačuvani nacrti pokazuju da su bile zamišljene dvije povezane zgrade, te da su u dijelu kuće okrenutom prema ulici smješteni saloni, koje hodnici dijele od “posebnih soba”.
Ako bi se zadržali samo na današnjem Jelačić placu, jasno je da njegovom današnjem licu uvelike pridonosi Fischer: uz Gradsku kavanu, i Gradsku štedionicu (Zagrebačka banka), projektirao je palaču Jugoslavenske banke (Croatia osiguranje), ali i prolaz Harmica i kuća Hercog, Pod zidom 7 (nova atribucija autorice izložbe) te zgradu na Dolcu 8 i 9.
Imao je i sklonost dizajnu i oblikovanju interijera. Zahvaljujući njemu, zagrebačka robna kuća Kastner&Ohler, na mjestu današnje Name, bila je među najmodernijim u Europi.
Oblikuje i niz stambenih blokova u Donjem gradu. Tako, primjerice, krajem 19. stoljeća u dvije godine radi čak trinaest stambenih građevina. No, nije orijentiran samo na imućnije, projektira i za siromašnije obitelji, radi i takozvana dječja skloništa gdje se po radnom danu smještaju djeca manje imućnih roditelja.
Ignjat Nathan Fischer rodio se kao sin uglednog građevinara Samuela. Oženio se plemkinjom Helenom Egersrodfer, kćerkom vijećnika Kraljevskog stola Sedmorice. Atelje je imao u sklopu kuće u kojoj je živio, u Demetrovoj. Osim kćeri Ivane, imao je i Mariju Magdalenu koja se udala za Ivana plemenitog De Dominisa, inače glumca u prvim hrvatskim filmovima. Marija Magdalena i Ivan imali su petoro djece. Nitko od unuka ne živi u Hrvatskoj, no troje ih dolazi na djedovu izložbu.
Avangardni stvaralac
Recenzentica Snješka Knežević kaže kako ova monografija Fischera pomiče iz uvriježene percepcije eklektika i dokazuje da je “riječ o avangardom stvaraocu, posve izuzetnoj ličnosti: arhitekta kojemu po kvaliteti i po kvantiteti gotovo i da nema ravnog”.
No, događaji prije i tijekom Drugog svjetskog rata utjecali su na njegovo zdravlje i teško je obolio. Njegova kći Ivana kasnije se sjećala: “Otac mi je bio židovskog podrijetla, te je bio zatvaran iako star preko 70 godina. Na posljedicama tih progona teško je obolio te je umro 1948.”
U povodu njegove smrti nije napisan niti jedan nekrolog.