IZLOŽBA NEJE MARKIČEVIĆ

IZLOŽBA AKTOVA FOTOGRAFKINJE HANZA MEDIE 'Zašto moji ženski modeli nemaju lice i zašto snimam kroz crnu najlonsku čarapu'

AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 02.10.2017. u 15:25

  • Neja Markičević

     

     

    Unatoč tome što bi neki rekli da je riječ o pomalo izlizanom motivu, nago žensko tijelo još fascinira umjetnike svih disciplina, posebno fotografe. Jedna od njih je i fotoreporterka Neja Markičević (35), Zagrepčanka s 12-godišnjim stažem u Jutarnjem listu i agenciji Cropix.

    Neja Markičević
     

    Dobitnica nekolicine cijenjenih fotografskih nagrada, među kojima je i ona za najbolju Hrvatsku novinsku fotografiju 2013., koju dodjeljuje Zbor fotoreportera Hrvatske, u petak je, u sklopu 8. izdanja manifestacije Foton, Dana fotografije u Makarskoj, otvorila svoju prvu samostalnu izložbu, naslovljenu “Naslućivanje cijelosti”. Osim što prvi put izlaže sama, prvi se put okušala i u snimanju aktova te stvorila seriju od 22 sanjive i vrlo intimne fotografije koje je, u gradskoj Galeriji Antuna Gojaka, moguće razgledati do 9. listopada.

    Neja Markičević
     

     

    Unatoč tome što je iza tebe više od 15 godina iskustva, desetak skupnih izložbi i nagrada, kako to da si se tek sada odlučila na samostalnu izložbu?

    Mislim da se radi prije svega o tome da nisam slobodni umjetnik i nemam potrebu za takvim tipom samopromocije. Dok je ljudima koji žive od komercijalne fotografije bitno da se za njih čuje i da izlože svoj rad javno, mene veseli odobravanje ljudi s kojima radim. Naravno, lijepo je kada te netko pozove da postaviš izložbu.

    A zašto tek sada akt?

    Prije nije bilo povoda za tako nešto. Kada me Vice Rudan, jedan od organizatora festivala, pozvao da postavim izložbu u Makarskoj, prva je ideja bila izložiti seriju portreta, discipline u kojoj se, inače, najbolje snalazim i najugodnije osjećam. Međutim, gotovo dva mjeseca nakon što je poziv stigao, a ja se vratila s godišnjeg odmora, odlučila sam napraviti nešto drugo. Kako se aktom prije nisam bavila, htjela sam se okušati u tome i vidjeti kako će ispasti.

    I kako si zadovoljna rezultatom?

    Pa jako, zapravo. Iako za svoje radove, neovisno o čemu se radilo, uvijek smatram da mogu biti bolji nego što jesu. U svakom slučaju, mislim da ću nastaviti s aktovima.

    Neja Markičević
     

    Iako se na dvije fotografije iz serije pojavljuje i muškarac, zvijezda aktova je žena. Zašto je baš žensko tijelo inspiracija?

    Meni je žensko tijelo prekrasno i na apsolutno je svakom moguće naći nešto što je zaista lijepo, bila to kosa, grudi, usne ili oči. Nisam jedna od onih koji pretjerano cijene ljepotu ružnog, ja ljepotu najprije vidim u nečemu objektivno lijepome. A žensko je tijelo, zbog svoje kompozicije i dinamike, objektivno gledajući, vrlo lijepo. Međutim, to ne znači da ne bih voljela fotografirati i nage muškarce.

    Na većini fotografija modelu se ne vidi lice, a na svega nekoliko radova ono se samo nazire. Zašto su aktovi lišeni lica?

    Dva su razloga za to. Prvi je taj da moj model nije želio da se lice vidi, a drugi je taj da ja nisam htjela da fotografije budu “personalizirane”. Inače, djevojka na fotografiji ima i nekoliko tetovaža na tijelu, no i one su sakrivene. Čini mi se da promatrači, kada nema lica ni bilo kakvih drugih osobnih obilježja, lakše mogu stvoriti vlastitu priču oko radova. Odatle i naziv izložbe.

    Neja Markičević
     

    A koja je tvoja priča?

    Osnovna zamisao bila je prikazati protok vremena, a serija prati jedan (slobodan) dan u životu žene. Ona se prvo budi, pije kavu, čita, zatim se sprema, čeka muškarca da dođe. S obzirom na to da sam ja nepopravljivi romantik, u mojoj glavi njezin muškarac uvijek dođe, no neke od fotografija mogu sugerirati i da on zapravo nije došao i kako se sve možda nalazi u njezinoj mašti. No svatko će priču doživjeti na svoj način, što i jest ideja.

    Fotografije djeluju vrlo sanjivo i pomalo misteriozno.

    Da, željela sam da imaju dozu mistike, upravo zato da bi svatko u njima mogao pronaći svoju emociju - tugu, radost, sjetu, strast ili nešto deseto. Snimane su kroz crnu najlonsku čarapu koja je fotografijama dala tu “zamućenost”, prividnu zrnatost i pomalo prigušila boje.

    Neja Markičević
     

    Zaista, iako su u boji, fotografije djeluju kao da su crno-bijele.

    Upravo tako. Na samo nekoliko fotografija iskače boja, no sve su ostale, zapravo, “monokromatske”. Boja kože, bjelina zida i crna kosa jedini su kromatski elementi. Čak sam se dvoumila bih li ih izradila u boji ili crno-bijele, no boja je prevagnula. Čini mi se da tako bolje pobuđuju emocije i da su intimnije, a i crno-bijela tehnika daje neki instant “art” moment, što sam htjela izbjeći.

     

    Kao fotoreporterka s dugogodišnjim stažem, obično fotografiraš po narudžbi. Kako si doživjela ovo rijetko iskustvo “slobodne teme”?

    Čini mi se da ljudi pogrešno percipiraju posao fotoreportera. Kada odlazim na zadatak, u većini slučajeva ne znam što me čeka. Ne znam kakav je interijer, kako osoba izgleda, kako je odjevena ili kakvo je svjetlo u prostoriji pa je tako i većina mojih fotografija improvizacija na licu mjesta. Bez pretjerivanja, ne mogu zamisliti bolji posao od onog koji imam. Da, povremeno budem i mokra i blatna, ali dobivam priliku snimati na najrazličitijim lokacijama koje inače, vrlo vjerojatno, nikada ne bih posjetila. Snimam i ljude i namještaj i hranu i sve drugo što treba, a mislim da je to za fotografa izuzetno bitno.

    Ako cijelo vrijeme radiš jedno te isto, stvari vrlo brzo dosade, a i manje je mjesta za inovaciju, kreativnost i, ono najbitnije, napredak.

     

    Neja Markičević
     

    Izdvajamo