Otklonjene su sve sumnje oko otvaranja izložbe. Djela Pabla Picassa stigla su u Zagreb, u Klovićeve dvore, odležala su i ovu noć u sanducima kako bi se aklimatizirala, a otvorit će se danas točno u podne, kada i počinje postavljanje umjetnina.
Za izložbu je plaćeno oko devet milijuna kuna (dio država, dio grad, dio privatni sponzori), osiguranje je umjetnina 670 milijuna eura, u slučaju da se ukradu. Iako imamo i vlastite opcije za prijevoz umjetnina, organizatori su ipak zahtijevali da oni prate njihov dolazak iz Francuske. Najavljene jumbo plakate po gradu nismo još primijetili, nadamo im se skoro, izložba se otvara 23. ožujka.
Napadi i na Mitteranda
Istina, mnogo je to novca i kontroverzna je i nepopularna odluka da se umjetnine iznajmljuju u paketu kako bi se platila restauracija Muzeja Picasso, koji je u baroknom dvorcu L’Hotel 1985. godine otvorio François Mitterrand.
S druge strane, ruku na srce, u Hrvatskoj nije nikada bilo ovako velike izložbe nekog međunarodnog umjetnika. Treba podsjetiti i kako je tada Mitterandova vlada bila pod kritikama da rasipaju novac za potrebe kulture, primjer je bio upravo Picassov muzej.
Kada je, naposljetku i otvoren (dugo se čekalo na otvaranje jer Picasso nije ostavio oporuku, pa je sve razdijeljeno između šest nasljednika), svi su bili zadovoljni.
No, vratimo se na naše, manje ambiciozne, prostore. Ovo je i najveća izložba umjetnika u široj regiji. Budući da obuhvaća sva razdoblja Picassova stvaralaštva, lako ćemo pratiti kako hirovito mijenja rukopis i postupke: čas mirno opisuje i idealizira situaciju, kao što je slika “Obitelj na plaži”, iz 1922., a čas sve razara.
Hoćemo li gledati prijelomna djela? Ne. No, vidjet ćemo bitna djela za njegovo stvaralaštvo.
Claude crta, Paloma i Françoise 17. svibnja 1954. vallauris. Picassovo dvoje djece i supruga
Skice za ‘Gospođice’
Nećemo moći gledati “Gospođice iz Avignona”, prvo kubističko djelo iz 1907. na kojoj je ovjekovječio, u skladu sa svojim burnim i strastvenim životopisom, žene u bordelu u ulici Avinyo u Barceloni, no izložit će se skice za ovu kompoziciju, kojom počinje novi jezik slikarstva (to je ta priča u kojoj se razara i raščlanjuje vidljivo). Tek od tada, na slikama gledamo teško dohvatljivu, nevidljivu stvarnost.
No, zato ćemo imati prilike vidjeti uživo portrete njegove dvije važne muze, Dore Maar i Marie-Thérese Walter, koji su nastali 1937., u samo dva tjedna razmaka. Volio ih je istodobno, a često ih je pretvarao u životne dvojnosti: nježnu, nedužnu, oblu majčinsku plavokosu figuru, te oštru, ali i životnu, tamnokosu intelektualku. Jedna se, inače, ubila nakon njegove smrti, druga okrenula religiji, toliko o razarajućoj energiji slika. A portreti ovih umjetnica dosežu višemilijunske cifre, onaj Dore Maar je skoro došao do 100 milijuna eura, ne zaostaje niti Marie.
Upravo je s Dorom Maar, što je zapravo pseudonim Teodore Marković, fotografkinje iz Hrvatske, i počela pariško-zagrebačka veza. Njezina smo djela mogli gledati u Zagrebu 2004. Kustosica je bila Marina Viculin koja je intuicijom dobro osjećala ovu umjetnicu i posao odradila besprijekorno. U međuvremenu, postala je i ravnateljica Klovićevih dvora. Anne Baldassari, koja izložbu priređuje s francuske strane, također je tada bila kustosica, a danas ravnateljica Muzeja Picasso. Tamo je smješteno nekoliko tisuća najvažnijih umjetnina ovog autora koje je sam sakupljao govoreći: “Ja sam najveći kolekcionar Picassa na svijetu”. Neka su mu djela bila ishodišta, važna i poticajna za budućnost, druga je čuvao iz sentimentalnih razloga.
Šest milijuna ljudi
U kolekciji su i djela njegovih kolega, od Matissea nadalje, koja su mu bila inspirativna. Sve zajedno, pet tisuća umjetnina te 200.000 dokumenata i mnogo fotografija.
Veza je Anne Baldassari s Dorom Maar jaka, dopisivala se s njom do pred kraj života i bila je prva koja je ušla u njezin stan nakon smrti. Njezin je pristup umjetnosti nekonvecionalan, pa uz akademska istraživanja o karizmatičnom Španjolcu i našoj fotografkinji bilježi tako primjerice i horoskopske karte za njih dvoje. Ova je kustosica za Jutarnji izjavila kako je izložba Dore Maar bila i njezin dug koji je osjećala da je predstavi hrvatskoj javnosti, a da Picassova izložba dolazi zbog povjerenja koje se tada dogodilo. Inače, dvije verzije Picassove izložbe koje putuju od 2008. do sada je vidjelo šest milijuna posjetitelja.
Zagrljaj: 26. rujna 1970., mougins, Donacija Jacqueline Picasso
Claude potvrđuje slike
Prva djela na izložbi nastala su u Coruni, kada Picasso uči od svojeg oca, slikara i učitelja slikanja: “Čovjek s kapom” i “Djevojka bosih nogu” djela su u najboljoj tradiciji klasičnog stila španjolskog slikarstva.
Od radova koje ćemo gledati na izložbi treba izdvojiti i kubistički portret “Muškarac s brkovima” koji je naslikan u tamnu parišku jesen 1914. godine. A osim “Obitelji na plaži” iz klasicističkog ćemo razdoblja vidjeti i izuzetan “Portret supruge Paula Rosenberga i njezine kćeri”. Riječ je o obitelji Paula Rosenberga, prvog trgovca umjetninama koji je surađivao s Picassom, i koji mu je pomogao i da se proslavi. Osim po svojoj naraciji, zanimljiv je i po tome da je na slici bucmasta djevojčica crvene kose u majčinom naručju, dijete gospodina Rosenberga, i majka novinarke Anne Sinclair koju smo svakodnevno gledali po po novinama dok je u početku stajala uz muža koji ju je, očito je bilo, varao - Dominiquea Strauss Kahna.
No, ova je izložba, inače, specifična i po tome da pokazuje Picassovu nježniju, obiteljsku stranu. Ima i mnogo slika njegove obitelji, mnogih žena i djece: Paulo kao harlekin, Paloma crta, Paulo kao Pierrot, Claude crta, Françoise i Paloma, Dijete se igra kamionom, Slikar i dijete ...
Picassov sin Claude je, inače, danas jedini koji može dati pečat za autentičnost djela svoga oca koji je za dugog i plodnog života, računa se, napravio oko 50 tisuća djela.
“Majčinstvo” i “Nedjelja” iz 1972., koje slika pred sam kraj života, također su u Zagrebu.
Pratit ćemo, dakle, neprekidnu promjenjivost koju tjera osobni nemir, presjek kroz sve faze stvaralaštva - plavu, ružičastu, kubizam, nadrealizam...
Pablo Picasso znao se brzo zasititi jednog pravca, a radio je luđački mnogo. Dobro ga definira ravnateljica Klovićevih dvora Marina Viculin kad kaže da je imao “vizualnu energiju, emocionalnu inteligenciju, mogućnost da nevjerojatnom brzinom upije sve što se događa oko njega”.
Moćan ‘Bik’
Od devet skulptura, najelementarnija je “Bik”: napravljena od sjedala (glava) i volana bicikla. Ne treba zaboraviti niti fotografije koje svjedoče o njegovom životu, neke je od njih snimao sam, primjer je portret carinika i samoukog umjetnika Henrija Rousseaua koji ga je intrigirao. Na nekima je, pak, on snimljen u društvu svojih prijatelja, s Jeanom Cocteauom, Jacquesom Prévertom, na koridi, sa svojom djecom, sa suprugom Françoise Gilot, kako šeće plažom (snima ih Capa).
Picasso je, neosporno, bio najveći slikarski genij prošlog stoljeća. No, isto tako, teško je ne upasti u zamku: kako postaviti kriterij vrijednosti i apsolutne kvalitete kod ovako karizmatične ličnosti.
Inače, već je poznat i popratni program uz izložbu, jedno od predavanja održat će i Zvonko Maković.