Staljinove takozvane “Trofejne brigade” odmah po završetku Drugog svjetskog rata, u svibnju 1945. su uzele dva milijuna i šesto tisuća umjetnina iz istočne Njemačke kao povrat naknade za sovjetska blaga koja je tijekom rata uništila njemačka vojska.
Godine 1958. milijun i pol ovih umjetnina je vraćeno u sklopu dogovora između dvije zemlje, među njima je bio i Pergamski oltar.
Međutim, za velikim se dijelom radova traga još i danas jer su neki od njih završili na crnom tržištu umjetnina. Pitanjem gdje su završile umjetnine bavio se među ostalima i Konstantin Akinsha, našoj publici poznat jer je istraživao Mimaru.
U svakom slučaju, umjetnine su nestale u tom razdoblju i iz berlinskog Muzeja Bode, koji se nekad zvao Kaiser Friedrich, po njemačkom monarhu. Tijekom rata čuvale su se u spremištu neposredno uz muzej, gdje je dva puta izbio požar pa su stradala mnoga remek-djela među kojima i “Sveti Matej” s potpisom velikog Caravaggia. Sve što nije uništeno, odnijeli su Rusi. No, tko je prethodno spalio bunker sa umjetninama, nikad sa sigurnošću nije utvrđeno.
Dva milijuna umjetnina
U svibnju prošle godine pronađeno je 59 renesansnih skulptura iz berlinskog Muzeja Bode, u jednom sakrivenom depou Muzeja Puškin u Moskvi, što je gotovo u svim svjetskim pregledima s punim pravom proglašeno jednim od najvažnijih svjetskih otkrića godine.
Pronalazak je rezultat suradnje između dvije zemlje koja je potpisana 2005. godine. Naime, prije toga je Rusija tvrdila da su sve umjetnine koje je uzela sovjetska vojska njihove jer je riječ o naknadi za stradala dobra tijekom rata, pa su 1996. proglašene i službeno ruskom imovinom.
I ranije su u moskovskom muzeju već pronađena neka djela, međutim među novopronađenim su umjetninama one Donatella, Luca della Robbije, Nicole i Giovannija Pisana, Andree del Verrocchia - što je posebno važno za domaću povijest umjetnosti - Francesca Laurane, odnosno Franje Vranjanina.
Kako su djela trenutačno na opsežnoj restauraciji, nisu dostupna javnosti. Naime, kustos Muzeja Bode Neville Rowley rekao je da su umjetnine u vrlo lošem stanju, kao što je primjerice Donatellov “Ivan Krstitelj”, te da su neke od njih u fragmentima, pa će stručnjacima trebati neko vrijeme da ih obnove.
Rowley je dalje rekao kako su požar, očito “preživjele” skulpture od bronce, mramora i od terakote, no ne i one od gipsa, drva ili slike. Nakon restauracije, umjetnine koje su spasili izložit će prvo u Moskvi.
Izgledno je da je od Vranjanina pronađeno poprsje ženske figure, vrlo vjerojatno napuljske princeze. Postoji više verzija skulpture, jedna se nalazi u londonskom muzeju Victoria&Albert. Za berlinsko secpoprsje do sada smatralo da je možda uništeno u požaru, no izgleda da se nalazilo čitavo vrijeme u Moskvi, kamo je odneseno 1945. godine.
3D rekonstrukcija čitave skulpture mogla se vidjeti na prošlogodišnjoj izložbi u Muzeju Bode, koja je nosila naziv “Izgubljeni muzej”. U tom trenu nisu slutili da će rad pronaći.
Francesco Laurana kipar je iz Vrane kraj Zadra, no međunarodne reputacije, u Napulju je sudjelovao u radu na Trijumfalnom luku kralja Alfonsa II, međunarodno poznatom umjetničkom djelu, vrlo raskošno opremljenom skulpturama, te je radio i u Marseillesu na kapeli svetog Lazara, no najpoznatiji je po bistama u kojima je razvio vrlo osobni stil.
Radio je i poprsja, primjerice, princeze Beatrice Aragonske te Eleonore Aragonske. Nema podataka o njegovoj ranoj mladosti i školovanju. Brat je arhitekta Lucijana Vranjanina, najpoznatijeg po urbinskoj palači vojvode Federica de Montefeltra.
Pokraj Zadra
Franjo Vranjanin je deset godina mlađi i u svijet je krenuo za svojim starijim bratom, nakon čega, djelujući u Italiji, talijaniziraju svoja imena i prezimena. Međutim, nisu do kraja otkriveni svi podaci o životu braće Vranjanin.
Skulptura koja je u Berlinu, odnosno u Moskvi, prikazuje nježno oblikovan ženski lik, koji se najčešće vodi kao “Napuljska vladarica”, no bez naziva princeze. Neki smatraju kako je to vrlo je vjerojatno Ippolita Maria Sforza, žena Alfonsa II, napuljskog kralja, i da je nastala 1472. godine.
Druga je teorija, koja je i prihvaćenija, da je na skulpturi prikazana Izabela Aragonska, njezina kći, a da djelo datira na kraj 15. stoljeća. Franjo Vranjanin živio je do 1502., umro je u 73. godini života, pa su po datumima obje verzije moguće. Ippolita Maria Sforza bila je pripadnica znamenite milanske obitelji Sforza i brak s Alfonsom II označio je povezanost Napulja i Milana.
Međutim, umrla je u 38. godini života, nakon čega je Alfonso oženio svoju dugogodišnju ljubavnicu s kojom je već imao nekoliko djece. A kraljem je postao tek nakon Ippolitine smrti.
Ippolita Maria je, pak, navodno bila ljubavnica Lorenza de Medicija (pojavljuje se i u seriji Da Vincijevi demoni, glumi je Jeany Spark).
Da je izglednija teorija kako je riječ o Isabelli Aragonskoj, potvrđuje sličnost sa skulpturom koja se nalazi u kolekciji Frick u New Yorku, u kojoj su i neka od najvažnijih djela europske umjetnosti.
Po licu je vidljivo da su iste osobe i vrlo su slične ovoj i imaju gotovo klasicističke likove kao dekor. Isabella Aragonska udala se za svojeg prvog rođaka, Sforzu, s kojim je imala djecu, i bila je milanska vojvotkinja.
I Ipppolita Maria i Izabela bile su lijepe žene.
Portreti žena
Poznato je kako je Laurana boravio u Napulju gdje je radio na spomenutom Trijumfalnom luku, i bio je blizak s obitelji na vlasti. Također, skulptura je slična po oblikovanju njegovoj poznatoj skulpturi “Bogorodica s djetetom”. Pretpostavlja se da se u sredini biste nekada nalazio broš s imenom portetirane osobe.
U svakom slučaju riječ je o iznimnom djelu.
“Lauranini portreti žena predstavljaju istinska remek-djela i uspoređuju se sa suptilnim likovima njegovih suvremenika, slikara Piera della Francesca i Antonella da Messine, te se lirskim i profinjenim portretima žena izdvaja u umjetnosti kasnog quattroecenta”, tumači naš stručnjak za renesansu Radoslav Tomić, kojeg smo pitali za komentar o značenju otkrića u Muzeju Bode.
“Tragična sudbina berlinskih muzejskih zbirki krajem Drugog svjetskoga rata sve do danas nije do kraja poznata i istražena. Što je stvarno uništeno u bombardiranjima i požarima, što je ukradeno a što prenijeto u ondašnji Sovjetski Savez široj stručnoj i znanstvenoj javnosti nije poznato. Stoga je svako novo otkriće umjetnina iz toga grada, a posebno iz Muzeja Bode, od iznimnoga značenja za svjetsku povijest umjetnosti jer su među nestalim dragocjenostima djela takvih umjetnika poput Sandra Botticellija te skulpture brojnih kipara 15. i 16. stoljeća. Među njima je i poprsje Isabelle Aragonske koju je krajem 15. stoljeća izradio, smatra se, Francesco Laurana (Franjo Vranjanin)”.
Kontroverze
Međutim, djelo sa sobom nosi i neke kontroverze. Tomić, naime, tumači da je pronalazak djela važan i za potvrdu autentičnosti, te nastavlja: “Treba istaknuti da je u svom doktoratu iz 2000. ‘I busti femminili di Francesco Laurana tra realta’ e finzione’ (Ženska poprsja Franje Vranjanina između stvarnosti i fikcije) talijanska povjesničarka umjetnosti grčkoga podrijetla Chrysa Damianaki iznijela mišljenje da berlinski portret nije Lauranino djelo nego kopija nastala u 19. stoljeću u jednoj od firentinskih kiparskih radionica.
Takva je praksa izrade falsifikata, kopija i ‘replika’ bila, nastavlja Tomić, veoma raširena pojava upravo u Firenzi (ali i drugdje).
Često se radilo o suradnji - kipara, trgovaca umjetnina i povjesničara umjetnosti - koji su takva djela prodavali uglednim galerijama, muzejima i bogatim kolekcionarima koji su željeli imati djela poznatih renesansnih kipara. Stoga će nalaz poprsja i postamenta pružiti mogućnost da se utvrdi radi li se doista o djelu Francesca Laurane ili o kasnijem radu koji vrlo vješto imitira djela i rukopis velikoga umjetnika.
Današnje znanstvene metode mogu pomoći stručnjacima da utvrde posjeduje li berlinski muzej rad dalmatinskoga majstora ili je riječ o naknadnoj kopiji.”