Priča o novom riječkom Muzeju moderne i suvremene umjetnosti te novoj Knjižnici započela je glamurozno - prije petnaestak godina raspisan je natječaj, pobijedile su građevine koje su po svemu sudeći trebale biti spektakularne, prvu je predložio biro Randić-Turato, drugu arhitekt Hrvoje Njirić. Međutim, tijekom godina početni je entuzijazam splasnuo. Ukratko rečeno, nije bilo novca za realizaciju niti jednog projekta. Ni u riječkoj gradskoj blagajni, niti u Ministarstvu kulture. Natječaj je proveden u doba građevinskog booma, nakon čega je započela kriza, i ne jenjava.
Budući da u Rijeci postoji niz kulturnih sadržaja koji nisu adekvatno udomljeni, odlučeno je da svi usele u nekadašnje industrijske komplekse Rikard Benčić, koji, trenutačno, u samom centru grada stoje neiskorišteni. Riječ je o četiri projekta, a to su Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Knjižnica, Dječja kuća i Muzej grada Rijeke.
Kraj trakavice
Dakle, prema svemu sudeći, višegodišnja trakavica oko kulturnih sadržaja u Rijeci uskoro se, napokon, privodi kraju. “Na osnovu studije proveden je natječaj za projektiranje četiriju zgrada, i upravo se nalazimo pred samim završetkom izrade glavnih projekata. Dva su - za knjižnicu i MMSU - već gotova, a druga dva - Muzej grada i Dječja kuća - bit će do sredine ožujka”, navodi Ivan Šarar, pročelnik za kulturu grada Rijeke, koji je prošlog tjedna bio u Ministarstvu kulture predstaviti projekt. Sve spomenute ustanove, nadodaje, sada djeluju u neadekvatnim uvjetima, kao “podstanari” na lošim lokacijama. “Benčić bi bio najveći kulturni centar u državi. Realizacija je predviđena u fazama, od 2015. do 2021. godine”, kaže.
Zgrada Palače šećerane zaštićeni je spomenik kulture, epicentar riječke industrijske prošlosti. Tamo će biti smješten Muzej grada Rijeke. Na ovoj građevini intervencije su ponajviše restauratorske.
Muzej u skladištu
Muzej moderne i suvremene umjetnosti gradit će se prema projektu arhitekta Dinka Peračića (Platforma 9,81): “Zgrada u kojoj će biti smješten MMSU skladište je s početka 19. stoljeća. Nije zaštićena kao kulturno dobro, no svejedno će se fasada sačuvati i zgrada ostaje u gabaritima postojeće. Intervencije u muzej su iznutra. Budući muzej zadržava robusnu strukturu, industrijski štih nekadašnjeg skladišta, jedan od primjera su velika dizala. Suvremeni rukopis dobiva kroz niz detalja u unutrašnjosti. Izvana će se postaviti veliki stupovi, preko kojih će se rastezati platno”, tumači Peračić, i nadodaje: “Za program MMSU-a postoji velika publika, i potrebno je računati na to.”
Buduću Knjižnicu te takozvanu Dječju kuću radi riječki arhitekt Saša Randić. Knjižnica je smještena u tzv. T-zgradi (kojoj je ranije trebao biti muzej), dok je u ciglenoj zgradi, u središtu industrijskog kompleksa, smještena Dječja kuća.
“Ove dvije zgrade mogle bi se povezati mostom, kako bi prostori knjižnice bili funkcionalno povezani”, predlaže Randić, no o toj se ideji razmišlja: “Mostovi su i inače povezivali zgrade unutar kompleksa, i sada se nalaze tamo, no konzervatori za sada nisu prihvatili takvo rješenje. Mislim da bi bilo dobro da se, iz čisto funkcionalnih razloga, mostovi naprave, ali i ovako će zgrada biti odraz vremena u kojem je nastala.”
Alisina zečja rupa
I Knjižnica i Dječja kuća useljavaju u postojeću strukturu, ali su sasvim različiti projekti. Kod Dječje kuće bili su potrebni značajniji zahvati u unutrašnjosti. Randić pojašnjava: “Projekt knjižnice je tehnički gledano jednostavan projekt, no zanimljiv je i u konceptualnom smislu. Doživljavam ga kao prostorni ekvivalent skladbe Johna Cagea “4’33”, u kojem se ne izvodi glazba, ali zato možemo čuti šumove koji inače prate izvedbu djela. Na isti način se na projektu koji je arhitektonski neutralan ocrtavaju svi vanjski faktori koji utječu na izgradnju.”
Dječja kuća projektirana je kao kuća u kući. Unutarnji zidovi kuće su se urušili, a kako su postojeće etaže bile preniske, jedino rješenje bilo je napraviti novu strukturu. “Taj umetak mora potaknuti imaginaciju. Zgrada u koju se ulazi zamišljena je kao zatvorena čarobna kutija, koja u svojim prolazima otkriva različite prostorije. Prizemlje je dnevni boravak zgrade. Pod je od reciklirane gume, uzorka Alisine zečje rupe, koji određuje karakter zgrade te je istovremeno prostor za igru”, kaže Randić.
Projekt Benčić, zapravo, vraća u život čitav bivši tvornički blok u samom središtu grada, koji je dva i pol stoljeća za javnost zatvoren, obzidani industrijski prostor, pet minuta pješice od početka Korza. Kako tumači Šarar, riječ je o crnoj rupi u urbanom tkivu grada, i upravo je zato “idealna lokacija za kulturni kvart”. Istodobno, i priča o industrijskoj povijesti.