Milan Trenc karijeru je započeo u Startu, iako je ranije bio dio ekipe koja se okupljala oko Poleta, te je i crtao strip “Milan Blenton”, po liku koji je osmislio Goran Pirš na Radiju 101. Potom je otišao u Ameriku, na poziv Mirka Ilića, tamo je radio za vodeće novine, od New York Timesa (započeo je u prilogu New York Times Book Review), Washington Posta, New Yorkera, Timea pa nadalje, nakon čega je po njegovoj slikovnici snimljen američki blockbuster “Noć u muzeju”. Zbog kćeri, koju ima s kiparicom Akiko, Trenc se odlučio vratiti u Zagreb, gdje u MUO 28. siječnja otvara izložbu “Politika”.
'Circus Maximus' za New York Times
Ovisnost o novinama
O izložbi kaže: “Zanima me prijelaz jednog medija u drugi, radovi koji su izašli u novinama, na televiziji, u kazalištu, adaptiraju se za drugi medij, odnosno, galerijski prostor, to je jedna strana izložbe. Druga strana jest autobiografski pogled na zbrku koja se događa u mojoj glavi jer već godinama radim paralelno vrlo različite stvari. Treća strana je politka, budući da preko trideset godina funkcioniram u političkom prostoru, unatoč različitim medijima, i to je moja konstanta. Činilo mi se zgodno da se moja opsesija politikom izvuče u prvi plan.”
Svojedobno je rekao da ne komentira tekst, već događaj. Je li to za ilustratora imperativ:“Ne. Cijeli sam život imao sreću da sam radio s urednicima koji su imali povjerenja u mene, i puštali me da sam sebi postavljam granice, od Jurleke u Startu, Mirka Ilića u New York Timesu pa nadalje. Često je i to bila nužda – kako se sve događalo u kratkom roku, teksta često nije niti bilo u trenu kada sam radio ilustraciju. I volim kratke rokove. Radim u novinama od sedamnaeste godine, otkako sam počeo u Poletu, to je jedna ovisnost, taj adrenalin, meni mozak bolje radi kako se vrijeme zgušnjava. A kad imam više vremena, tad akumuliram materijal.”
U političkoj ilustraciji uvijek je bio na rubu, no nije ga prelazio, jednom je ustvrdio. Kako to izgleda biti na rubu, a kako ga prijeći? “Nisam ekcesna osoba, vjerujem u koegzistenciju među ljudima. Ne vjerujem u ilustracije koje su previše militantne, koje nekoga vrijeđaju, jer u tom slučaju gube funkciju. Dobra je ilustracija kao dobra opaska, malo te pecne, malo te natjera da se zamisliš. No, ako se čitelja odbije ili uvrijedi, gubi smisao.”
'Unija', ilustracija za New York Times
Mlad i nezreo
Trenc je bio gimnazijalac, matematičar, kad se susreo s Poletom: “Bio sam 15-godišnjak kad sam došao, mlad i pomalo nezreo. Doveo me moj stariji kolega iz matematičke gimnazije. Bilo je to moje formativno razdoblje, susret s Poletovim protagonistima sve mi je u životu promijenio.”
Izložba u Muzeju za umjetnost i obrt otvorit će se u MUO na Noć muzeja. U Beču su u Prirodoslovnom muzeju uveli i obilazak noću, po uzoru na Trencovu slikovnicu “Noć u muzeju”. Na pitanje je li, kad je radio slikovnicu, slutio da će mu prići producent “Harryja Pottera” te da će po slikovnici napraviti filmski hit koji puni blagajne, odgovara: “Nakon što je izašla druga slikovnica na temu, organizirali su noć i u njujorškom Prirodoslovnom muzeju. To su neke sinergije koje krenu na globalnoj razini, neki su ljudi osjetljiviji pa se ranije ukopčaju. Imam taj senzibilitet da osjećam ideje koje su u zraku. Za moju se ‘Noć muzeja’ igrom slučaja čini da je nešto proizvela, koliko ne znam, u međuvremenu je postala priča veća od mene. Što se tiče ekranizacije, nisam o tome razmišljao, ne funkcioniram na taj način. Da funkcioniram, vjerojatno bih vrlo malo napravio. Kada mi dođe ideja za projekt, realiziram je, svejedno mi je hoće li biti blockbuster ili projekt za petnaestak ljudi na Cvjetnom trgu. To s Noći muzeja je neka priča koja me prati, i ne smeta mi, ona je lijepi dio moje biografije. No, želim ići dalje...
U njujorškom muzeju odbili su u početku prodavati slikovnicu, inače, jer su se čuvari bunili da su prikazani kako spavaju na poslu. Kako je diplomirani filmski redatelj, vjerojatno je da su u njegovoj slikovnici prepoznali filmsku naraciju: “Posljednjih me godina režija ponovno sve više zanima, veselilo me raditi za HTV seriju ‘Šareni vremeplov’.”
Ilustracija 'Državni službenik' za tjednik Globus
Film po Hektoroviću
Ako sve bude dobro, na ljeto, kaže, snima film “Ribanje i ribarsko prigovaranje”. Koliko je teško ekranizirati Petra Hektorovića? “Teško je, zato do sada nitko ‘Ribanje...’ nije ni ekranizirao. Mora ti se dogoditi, posrećiti da nađeš ključ za tu knjigu. Ne događa se puno toga, trik je da se dosta toga nadogradi, a da se zapravo ne nadogradi ništa. Iz realnog sloja knjige koja se događa u tri dana, dodao sam slojeve koji se događaju u prošlosti, u glavama aktera, posebno u Hektorovićevoj glavi. Ostao sam vjeran originalu, s druge je strane taj originalni tekst u dužini filma 25 posto.”
Nije požalio što se vratio iz Amerike: “Meni je ovdje zanimljivo. Kad se čovjek bavi medijskom aktivnošću, onda ovisi i o svojoj okolini, pa mi je trebalo nešto vremena da vidim gdje sam, da se snađem. Nakon što sam se vratio iz Amerike, u međuvremenu se dogodila tranzicija i bio sam izgubljen, nisam bio u stanju komentirati kako žive ljudi. Sad sam ovdje preko deset godina i imam što reći. Naše je društvo, uostalom, spremnije od američkog suočiti se s vlastitim nesavršenostima.”
U New York je otišao pred kraj Starta: “To je razdoblje bilo plodno za mene. Imali smo dojam da se društvo može poboljšati, da se anomalije mogu ispraviti i moj rad u novinama u to je doba išao u tom smjeru. Ovu sam paradigmu u jednom trenutku života zamijenio američkom.”
Na posljednje pitanje, čime bi se Milan Blenton bavio danas, odgovara: “Bio bi lik u operi. Za 2017. planiramo operu ‘Milan Blenton’, surađujemo autor serije Goran Pirš, autor songova Davor Slaming, kompozitor Mladen Tarbuk i ja. Bilo bi lijepo da se to ostvari kao suradnja HNK i Muzičkog biennala. Vrijeme je da vlastite umjetničke mitove počnemo pretvarati u konkretna umjetnička djela, iza generacije koja je bila aktivna 70-ih i 80-ih ostalo je na kraju malo toga konkretnog.
Nastojim djeci dati svjetonazor
U ZeKaeM-u trenutačno igra Trencova predstava “Emil i detektivi”. Kästnerova knjiga i danas je lektira. Koliko je aktualan u doba “Gregova dnevnika”, “Velikog Natka”, pa i “Harryja Pottera”?
“Predstava je i dalje rasprodana. Reakcija je djece vrlo dobra, mnogi su predstavu gledali više puta. Čini mi se da se danas strašno puno bavimo pitanjem što je aktualno, a da budem posve iskren, nikad nisu stvari bile manje aktualne nego što su danas. Živimo u svijetu privida, pa kada se nešto radi, to mora biti prividno aktualno. Djeca danas, kao i uvijek uostalom, vole atrakcije. Za mene bi jedino relevatno bilo kada bi se neki novi svjetonazor djeci nudio kroz umjetnost, a ne čini mi se da im to ‘Harry Potter’ nudi”.
Nudi im, kažem, borbu dobra i zla: “Da, to je baš novo. Svjetonazor im je iz konzerve, no stavili su dva laptopa, pa je to onda moderno. U predstavi ‘Emil i detektivi’, primjerice, Profesora, koji je jedan od glavnih likova, pretvorio sam u djevojčicu. To je jedan kopernikanski obrat, u bandi dječaka, djevojčica je vođa bande. No, nitko to nije spomenuo niti u jednom osvrtu, ne gleda se suština.”