IZLOŽBA

MILJENKO STANČIĆ U UMJETNIČKOM PAVILJONU Solidan pregled opusa velikog varaždinskog slikara, bez novih teza

    AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 17.03.2017. u 16:59

Zagreb, 160316. Umjetnicki paviljon.
Zadnje pripreme povodom otvaranje Izlozbe velikog hrvatskog slikara Miljenka Stancica koja se otvara 18.03.2017.
Izlozba je monografska i priredjuje se u povodu 90. godisnjice rodjenja i 40. godisnjice smrti.
Na fotografiji: Mirjana Ducakijevic.
Foto: Goran Mehkek / CROPIX
Goran Mehkek / HANZA MEDIA

kustosica Mirjana Dučakijević

Dvije su obljetnice ove godine vezane za Stančića povodom kojih se izložba otvara - devedeset godina od umjetnikova rođenja i četrdeset godina od smrti

Izložba Miljenka Stančića koja se sutra u podne otvara u Umjetničkom paviljonu obuhvaća njegovih osamdesetak radova.

Riječ je isključivo o slikama, izuzev jednog gvaša, nema ostalih medija kojima se bavio, ilustracija, primjerice, suradnje s Miroslavom Krležom, niti fotografija ili mnogih privatnih dokumenta i zapisa, počevši od umjetnikove izložbe još iz osnovne škole, koje posjeduju u Gradskom muzeju Varaždin, odakle su umjetnine za ovu izložbu dobrim dijelom posuđene. U vizualnom dijelu, dakle, izložba nije biografski kontekstualizirana, to se nadoknađuje tekstom. Izložba je solidno odrađena, kustosica Mirjana Dučakijević bavi se Stančićem dugi niz godina i dobro poznaje njegov rad. No ne i više od solidnoga, ne pruža novi pogled na umjetnikov rad, novu interpretaciju, hrabru novu tezu, kroz koju ćemo Stančićevo djelo promatrati kroz drugačiju prizmu. Kustosica izložbe kaže kako je birala isključivo kapitalna djela za izložbu, no pojedina su djela na izložbi višak, dok neka nedostaju. S izložbe ćete otići zadovoljni jer je Stančić, naprosto, stvarao dobra djela, no ne i obogaćeni nekom drugačijom spoznajom o umjetniku od već postojeće.

Kronološki pregled

Mirjana Dučakijević kaže kako je birala radove koji nisu bili komercijalne narudžbe, a takvih je kod ovog umjetnika određeni broj. Bio je i vrlo plodan, zapisano je sedamstotinjak njegovih slika, pretpostavlja se da ih je i više, da bi brojka mogla doseći tisuću djela, koliko ih je stvorio prije svoje prerane smrti u 51. godini života.

Zagreb, 160316. Umjetnicki paviljon.
Zadnje pripreme povodom otvaranje Izlozbe velikog hrvatskog slikara Miljenka Stancica koja se otvara 18.03.2017.
Izlozba je monografska i priredjuje se u povodu 90. godisnjice rodjenja i 40. godisnjice smrti
Foto: Goran Mehkek / CROPIX
Goran Mehkek / HANZA MEDIA

'Mrtvo dijete'

 

U svakom slučaju, onima koji vole rad varaždinskog umjetnika, a riječ je o autoru koji je vrlo prijemčiv podjednako i za struku i za širu publiku, pružit će jedan solidan revijalan pregled, povodom dvaju revijalnih obljetnica radi kojih se izložba otvara - devedesete godine rođenja i četrdesete godine njegove smrti. Manju je izložbu, u zagrebačkoj galeriji Forum, podsjetimo, ista autorica postavila povodom tridesete obljetnice Stančićeve smrti, 2007. godine.

Većina je djela, dakle, iz varaždinskog muzeja, dio je iz zagrebačke Moderne galerije te MSU, iz obiteljske ostavštine te iz privatnih zbirki.

Izložba je kronološki, dakle, školski postavljena, počinje s pedesetim godinama, kada umjetnik pronalazi svoj rukopis, njegova ranija traganja ne gledamo. Djelomice je razlog i to što je sve što je stvorio prije 1945. godine nestalo jer je kuća u kojoj je živio od malih nogu bombardirana (iako su sačuvani neki njegovi radovi iz tridesetih godina, gimnazijskih dana). Dojmljiva je slika iz pedesetih godina, prizor mrtvog djeteta, umjetnikova rano preminula brata, i prije nego što se Stančić rodio, kojeg je često i kasnije interpretirao na svojim slikama. Riječ je o slici “Mrtvo dijete” iz 1954. godine. Nezaobilazni su i motivi ljubavnika, njih je nekoliko na izložbi - njihova prazna tijela, ljušture, leže jedan pokraj drugoga. Prvu je samostalnu izložbu imao, podsjetimo, 1952. godine, zajedno s Josipom Vaništom, kritika ga je odmah prihvatila. Nekoliko je slika na izložbi upravo iz te godine. U rane pedesete datira i slika posvećena Vjekoslavu Karasu, “u prednjem planu vidimo da je kocka pala, u srednjem, slikar kao zatočenik vlastite sudbine, sluti vlastitu propast”, tumači kustosica izložbe.

Zagreb, 160316. Umjetnicki paviljon.
Zadnje pripreme povodom otvaranje Izlozbe velikog hrvatskog slikara Miljenka Stancica koja se otvara 18.03.2017.
Izlozba je monografska i priredjuje se u povodu 90. godisnjice rodjenja i 40. godisnjice smrti
Foto: Goran Mehkek / CROPIX
Goran Mehkek / HANZA MEDIA
 

Jedan od interesantnijih je radova na izložbi, do sada rijetko izlagana, slika “Čovjek i pas” koja se, kaže kustosica, nalazi u likovnoj arhivi Vjesnika . Slika je nastala početkom šezdesetih godina, prevladava zeleni tonalitet. Iz iste su faze “Kartaši”, nastali 1959. godine, danas u privatnom vlasništvu. Atmosfera gotovo opipljive tišine u interijeru česta je za to razdoblje, a kustosica izložbe tumači kako je visoki lik na slici, koji promatra kartanje, umjetnikov alter ego.

Iz nešto je kasnije faze slika koja je također rijetko u javnosti, a pripada obitelji - na njoj su umjetnikova supruga i njegov sin, i sam slikar, i glazbenik, Ivan Piko Stančić, tada malo dijete.

Pismeni umjetnik

Nekoliko slika koje je naslikao pred sam kraj života, a bio je svjestan da je bolestan i da je kraj blizu, bijelih tonova, vrlo su pročišćene, no s jedne strane i emotivno intenzivnije od nekih umjetnikovih ranijih radova.

Zagreb, 160316. Umjetnicki paviljon.
Zadnje pripreme povodom otvaranje Izlozbe velikog hrvatskog slikara Miljenka Stancica koja se otvara 18.03.2017.
Izlozba je monografska i priredjuje se u povodu 90. godisnjice rodjenja i 40. godisnjice smrti
Foto: Goran Mehkek / CROPIX
Goran Mehkek / HANZA MEDIA
 

Pri postavu izložbe, kaže Mirjana Dučakijević, vodila se jednim tekstom koji je umjetnik objavio u časopisu 15 dana, a koji je, kaže, tek nedavno otkrila: “Miljenko Stančić bio je vrlo pismen i dobro artikuliran, radije je sam tumačio svoja djela, i to uspjelo, nego da prepusti drugima da ih tumače. Smatrao je, naime, kako kritičari vrlo često vlastiti doživljaj slike pretpostavljaju onome samoga umjetnika. Primjerice, smetalo mu je kad su ga neki ondašnji kritičari svrstavali u nadrealiste”, kaže. No, na nekim njegovim radovima uistinu se mogu pronaći tragovi nadrealizma? “On je sam tumačio da je riječ o simbolizmu”. Bio je, dakle, prihaćen za vrijeme života. Imao je četrdeset samostalnih izložbi, pa i u galerijama u Parizu i Bruxellesu, odabran je za 250 skupnih.

On je sam tumačio: “Ja znam da se svi pomalo domišljamo. Da nam je teško breme avangardizma i jezici pomiješani kao u Babilonu. Ali negdje kroz san i danas mi je jasno da me moja kemija veseli samo kad je organska, a organska je kad me veseli i onda čujem ono daleko zvono..., lavež u noći, ima samo jedan znak za mene”.

U Varaždinu se, inače, bore za galerijski prostor posvećen djelu ovog umjetnika. Treba ih podržati.

ELIPSO

Najnovije