Iza podebljeg stripa, zapravo autobiografska epa, naslova “Danas je posljednji dan ostatka tvog života”, koji se, na neki način, kao da obraća baš svakome tko makar i krajičkom oka okrzne tu knjižurinu s korica koje gledaju velike ženske oči, stoji nekonvencionalna Ulli Lust, austrijska stripašica koja godinama živi i radi u Berlinu. Za spomenuti je grafički roman, kako je isti prevođen na razne jezike, skupila više, redom bitnih nagrada zemalja u kojima je izdan.
Tako je dobila nagradu ICOM za najbolji njemački strip, nagradu publike Max und Moritz na konvenciji u Erlangenu, a isti je naslov nagrađivan i u Francuskoj, u Velikoj Britaniji…
Lani je njezin autobiografski strip objavljen i u izdanju zagrebačke Frakture, a Lust će idući tjedan biti gošća Festivala svjetske književnosti. Poznata je i po strip-reportažama (Fashionvictims, Trendverachter, 2008.) i erotsko-mitološkim stripovima (Airpussy, L’employe du moi, 2009.)
“Danas je posljednji dan ostatka tvog života” je najduži grafički roman dosad napravljen na njemačkom jeziku. Naravno da spomenuti strip nije postao senzacija zato što je opsežan, nego zato što je Lust na uvjerljiv način ispričala dobru priču.
Vratila se u vlastite tinejdžerske dane i s pozicije sedamnaestogodišnjakinje nacrtala i ispripovijedala dvomjesečno putovanje s prijateljicom, nimfomankom Edi. Djevojke, bez novca i bez dokumenata, tek s vrećom za spavanje, putuju iz Beča preko Alpa, Verone, Rima, Napulja do Sicilije. Putem se razdvajaju, sreću likove s društvenih margina, sitne i krupnije kriminalce, narkomane, dilere, mafijaše Palerma od kojih rijetki prema njima imaju dobre namjere. Nije to priča o lakom i lagodnom životnom iskustvu, jednostavnoj formaciji.
Komične anegdote
Kako se odlučila vizualizirati, ponovo oživjeti, na papiru ispisati sve te dijaloge, još jednom proći kroz to?
“Voljela bih da vam mogu kazati: ‘Da, ono što sam prošla toliko me progonilo da sam, na neki način, to morala iz sebe izbaciti van, pisati o tome.’ Ali, to naprosto nije istina. Zapravo sam taj dio svog života bila pomela pod tepih. Samo bih se u vrlo rijetkim trenucima prisjetila nekih dijelova, na način da bih bliskim prijateljima povremeno pričala komične anegdote. Prije te knjige radila sam na dugačkoj grafičkoj noveli koja se bavila teatrom u Berlinu. I baš nitko mi to nije htio objaviti. Danas sam sretna da je taj moj uradak ostao nepoznat javnosti, da nisam uspjela to publicirati, ali u to doba osjećala sam se stvarno potpuno očajnom, bila sam totalno poražena. U vrijeme te krize moj partner Kai Pfeiffer, i sam crtač stripova, uspio me nagovoriti da počnem raditi na autobiografskoj priči.
Sad, retroaktivno, vidim da je imao dobar instinkt. Prije toga sam cijelo vrijeme pričala priče o drugim ljudima i osjećala da je u mom životu puno toga što trebam sakrivati. Odjednom sam shvatila koliko je prednosti u tome kad crtaš priču o sebi. Obično baš u onome što mislimo da trebamo sakriti o sebi leži dobra priča. Sve informacije koje sam trebala, cijela priča bila je već u mojoj glavi (i u nekim starim dnevnicima). Kad sam prevladala i posljednje ostatke srama zbog onoga što sam prošla u toj fazi života, počela sam doista uživati crtajući tu knjigu. Na neki način sam imala osjećaj kao da ponovo proživljavam uzbudljivu avanturu, ali sa sigurne distance. Doduše, sram zbog onoga što sam prošla mi se vratio u trenutku kad su članovi moje obitelji poželjeli pročitati knjigu. No, dotad je knjiga već doživjela uspjeh, pa su moji bili više impresionirani mojom umjetnošću negoli šokirani svime onim što sam prošla, samom pričom.
Škola za dizajn
Oni žive na selu, sretni su da imam stabilan život i da nisam završila u drogi, kriminalu… Ja sam priču u knjizi pričala kroz perspektivu tadašnje djevojke, ali mogu vam kazati da je 40-godišnja autorica u meni cijelo vrijeme mislila: ‘O moj Bože! Kako li smo mogli ovo činiti!? Bilo je to stvarno opasno!!’”, iz Berlina je u razgovoru za Jutarnji list kazala Lust.
Odrasla je na selu, 70 kilometara udaljenu od Beča u koji je stiže s petnaest kad upisuje žensku školu za dizajn i modu. Tad upoznaje lokalne punkere, ali i dio narkomanske scene i život kreće u pravcu o kojem govori u stripu. U dnevniku iz 1984. je zabilježila: “Nekako sam u 14. godini vjerovala da ću nešto doživjeti, u 15. sam osjećala da imam više iskustva od ostalih, u 16. sam već više doživjela nego mnogi u 40. Sad imam 17 i boli me zub. Danas sam trebala ići kod zubara, ali sam prespavala. Da, i? Ja sam anarhist, danas ću potražiti otorinolaringologa i prstenom si probušiti nos. Da, i? Vive l’anarchie! I nešto ću si istetovirati – možda.”
“Danas je posljednji dan ostatka tvog života” nije njezin jedini autobiografski strip, tek onaj s kojim je hrabro istupila ispričali detalje rane mladosti. Potom je napravila grafički roman “Tata”, u nas za sad neobjavljen. “To je dio moje antologije koju vodim pod temom ‘obitelj’. Ono što sam ponajviše željela sakriti o mom životu jest podatak da ne znam tko je otac mojeg sina. Zapravo, znam koja je to osoba, ali nisam ga, taj jedini put kad smo se sreli, pitala ni kako se zove. Taj strip govori o tome kako me sin ispituje o ocu, što mu odgovaram i koja je njegova, iznenađujuća, reakcija na ono što čuje.”
Je li sin naposljetku i pročitao strip?
“Radila sam na toj knjizi četiri godine i često bih mu kazala ‘Moj Bože, Philipp, tako me je sram kad pomislim da ćeš ti ovo čitati.’ Kad sam završila, dala sam mu je. Ležala je tjednima na njegovoj polici za knjige. Pribojavao se otvoriti, pitao se što će naći unutra. Zna da sam pomalo luda. Na koncu je pročitao i javio da je knjiga odlična. Kazao je, razumljivo, da ga nikada više vjerojatno niti jedan drugi grafički roman neće dirnuti poput ovoga. I da jako voli taj strip. Možete misliti koliko je to bilo olakšanje čuti”, otvorena je Lust.
Roditelji nisu čitali
Ipak, roditeljima to nije dala na čitanje. “Rekla sam im da to nije priča kakvu bi voljeli čitati o svojoj kćeri. No, pokazala sam im par stranica, neke scene u kojima se oni pojavljuju. Oni i onako ne čitaju stripove, pa mi je možda bilo lakše odvratiti ih i od čitanja ovog. Konačno, majka je rekla: ‘U pravu si. Pročitala sam ‘Danas je posljednji dan ostatka tvog života’ i to mi je bilo sasvim dovoljno’. No, kako je vrijeme prolazilo izgleda da su svi u tom malom selu pročitali i tu moju knjigu, makar tamo inače ljudi ne čitaju stripove. No, to je bio jako popularan grafički roman, mene je tad bilo puno po medijima, pa ih je valjda previše intrigiralo. Na kraju je i moja mama uzela knjigu iz stana mojeg sina. Philipp mi je javio: ‘Mama, stvarno mi je žao, došla je i uzela knjigu. Nisam ju mogao spriječiti’. Nije ona to naposljetku puno komentirala. Samo je kazala: ‘Dobro da je s tim gotovo!’ Tata nije ni pročitao, ali mama mu je ispričala sadržaj i pokazala neke ilustracije.”
Više je redatelja bilo zainteresirano ekranizirati “Danas je posljednji dan ostatka tvog života”. U jednoj austrijskoj producentskoj kući, kaže Lust, već šest godina rade na scenariju. “Napravili su nekoliko različitih verzija, no do sada niti jedna nije bila dovoljno dobra. Ja moram odobriti scenarij, takav je dogovor, a za realizaciju projekta još nisu skupili niti veliki dio budžeta. No, čak i da mi se scenarij svidi, i da producenti nađu novac za film (a to ne može biti jeftin film, jer radnja se događa na mnogo bitno različitih lokacija, uz povijesno poznata mjesta, jako je puno likova… jedino što je jeftino je kostimografija), ja i dalje sumnjam da bi mi se svidio taj film. Jedino me zabavlja razmišljati koji bi glumci igrali likove iz te faze mog života. Možete i sami pokušati igrati istu ‘igru’, zamislite određene epizode vašeg života i napravite casting, pokušajte vidjeti koji bi slavni glumci mogli igrati vas, vašu obitelj, vaše prijatelje, kako bi oni to odigrali. U jednom mi je trenutku palo na pamet da bi Angelina Jolie bila dobra za ulogu moje majke.” (smijeh)
Vikend-majka
Uli Lust kaže da najbitniji dio svog života nije nacrtala.
“Jer, najbitniji dio mog života bio bi jako loš materijal za grafički roman ili za priču izraženu u bilo kojem mediju. Za mene je gotovo pa najbitnije u životu bilo naučiti dobro crtati, na tome sam radila godinama. Ali, kad bih to išla crtati i o tome pisati nastala bi jedna bolno dosadna priča. Niti jedna sretna epizoda mog života nije interesantna, nema potencijal za priču. Na sreću za mene, šteta je to doduše za umjetnost kojom se bavim, ali većina mog života je zapravo prilično sretna, a znamo da sretni ljudi rijetko mogu biti likovi dobre literature.”
Crtati je, kaže, počela u želji da zabavi sina. “Philippa sam rodila jako mlada, sa 18. Odgajali su ga moji roditelji, a ja sam otišla u Beč, potražiti posao. Sin je rastao u našem selu, u kojem je svega 315 stanovnika, ja sam dolazila za vikende, bila sam zapravo vikend-majka. Crtajući za sina počela sam izdavati knjige za djecu. No, cijelo vrijeme osjećala sam se hendikepiranom jer nisam prošla studij ilustracije. I onda sam spontano odlučila ići na fakultet.
U bilješci o autoru jedne moje knjige za djecu izdavač je pogreškom stavio da sam studirala u Berlinu, što nije bilo točno. Osjećala sam se jako posramljeno, da ta lažna ‘informacija’ stoji u biografiji, ali to je stoga što sam i inače imala kompleks osobe koja nije studirala. I tad sam odlučila otići u Berlin na jedan semestar, znala sam da tamo imaju studij ilustracije.” Dogodilo se na kraju da su je primili na drugu godinu studija, tamošnji profesori ocijenili su da je vrlo napredna i da je za nju najbolje preskočiti brucošku godinu.
Nije za medvjediće
“Imam silnu sreću da u životu mogu raditi posao koji volim, grafički roman moja je velika strast, i zahvalna sam ljudima koji to što radim žele čitati. Do 28. godine života sam živjela u Austriji i nisam znala puno o stripovima, dotad sam jedinu nišu za sebe kao crtačicu priča vidjela u prostoru knjiga za djecu. No, nisam ja osoba koja bi pričala o medvjedićima i zekama. Za studija u Berlinu sam otkrila alternativni strip, tamo se jedan cijeli sasvim novi svijet otvorio preda mnom. Prije toga sam mislila da je strip žanr u kojem se pripovijeda jedino o nekakvim super herojima i jako zabavnim osobama. Tamo sam naučila da se stripom može ispričati priča jednako dobro kao i kroz roman ili novelu, žanrove koje sam kao konzument gutala. Što se više razvija to područje grafičkog romana, to sam ja još više uzbuđena gledajući kako raste taj pripovjedački medij. Pomalo je anakronično da je jedan takav, reklo bi se gotovo pa staromodan medij danas postao tako popularan.”
Ne samo studij ilustracije, Berlin ju je nadahnuo kao sredina bitno drugačija od Beča: “Berlin je grad jako otvoren umjetnicima, i onima koji su stariji i afirmirani i onima koju su tek na početku, koji su možda sasvim siromašni do razine gladovanja. Berlin ih, na neki način, jednako tretira, ovdje se stvarno poštuje ljude koji imaju energiju i duh. Berlin i danas ima atmosferu velikog hostela za europsku mladež. Beč je u tom smislu bitno drugačiji grad, tamo vole afirmirane, poznate umjetnike. Bečani moraju vidjeti umjetničko djelo u skupoj galeriji ili muzeju, inače kao da i ne postoji. Makar je bečka arhitektura daleko ljepša negoli je arhitektura Berlina, ja jako volim taj otvoreni duh Berlina.”
Lust je s grupom suradnika 2005. osnovala Electrocomics, web stranice na kojima besplatno možete pregledati zanimljiv izbor grafičkih romana autora iz raznih dijelova svijeta. I isto tako, potpuno besplatno, čitati odabrano. “Ekran kompjutora je savršeno mjesto na kojem možete gledati crteže i čitati priču, i to je bio razlog zašto smo željeli napraviti platformu za stripove koja je poput nekakve biblioteke. Koristimo PDF format, jest pomalo zastario, ali je još uvijek najbolji za sve ekrane, osim za mobitele. Osobno, volim čitati stripove na velikom ekranu. Od početka mi se svidjela ta ideja dijeljenja i otvorenosti, toliko da smo eto autorima osigurali prostor, a čitateljima besplatan, a odličan sadržaj.”
Što preporuča?
Kako bira ono što će objaviti Electrocomics? “Moram biti zaintrigirana pričom, potom kvalitetom crteža. Više volim dokumentarne priče negoli fantazije. Strip mora imati najmanje 20 stranica, ali nemamo ograničenja što se tiče maksimalne duljine. Kao što ste moguće primijetili, zapravo baš volim dugačke priče.”
Kako je taj projekt financijski postavljen? “Gotovo da ništa od toga ne zarađujemo, ili jako malo. No, ono što dobijemo od donacija dijelimo 60% autorima i 40% nama. To je po meni fer omjer kakav bi trebao biti, ali jasno da autori ni kod jednog izdavača knjiga, na žalost, ne dobiju toliki postotak.”
Za čitatelje koji će se uputiti na stranicu, zamolila sam ju da kao urednica preporuči neke od naslova.
„Obožavam način na koji priče priča švedska autorica Asa Grennwall. To su snažne, intenzivne priče koje čitatelja ne ostavljaju ravnodušnim.
http://www.electrocomics.com/ ebooks_engl/asa_backs.htm
http://www.electrocomics.com/ pdfs/electrocomics_ seventhfloor.pdf
Indijska stripašica Priya Kuriyan ispričala je priču o njezinoj baki i djedu. Djeda nikada nije upoznala, ali je slušala puno životnih i vrlo emotivnih priča o njemu. A baka, koja je bila živa, je bila tek stara čangrizava žena. No, na kraju će Priya i obitelj biti istinski šokirani kad otkriju istinu.
http://www.electrocomics.com/ ebooks_engl/priya_e.htm
Lucie Lomová samo je jedna od nekolicine doista odličnih čeških strip autora, njezin se talent dobro vidi u ovoj komičnoj priči:
http://www.electrocomics.com/ ebooks_engl/lucie_engl.htm
Evo, preporučam i jedan rijedak strip napravljen u barkopisu, autor je belgijski umjetnik Frédéric Coché, to je mitska priča napravljena u srednjovjekovnoj vizualnoj maniri.
http://www.electrocomics.com/ ebooks_engl/ars_simia_naturae. htm
Prije dva mjeseca Lust je završila strip na kojem je radila posljednje tri godine. “Sad sam baš u toj dragocjenoj i rijetkoj fazi kad je nešto veliko dovršeno i još ništa novo nije započeto. Uživam ovih dana u razmišljanju što je slijedeće na čemu bih mogla raditi. To planiranje je uvijek ponajbolji dio, jer je potpuno slobodno, nema ograničenja. Imam zasad neku nejasnu ideju o čemu bi moj slijedeći strip mogao govoriti i počela sam raditi istraživački dio. No, ovaj put to neće biti autobiografska priča!” kaže.