Kada je vodeća ličnost međunarodnog apstraktnog pokreta, akcijskog slikarstva, veliki umjetnik Jackson Pollock, čovjek vrlo neuredna životopisa obilježena među ostalim i alkoholom, 1945. oženio kolegicu Lee Krasner, preselili su se iz New Yorka na Long Island.
S pozajmicom od kolekcionarke Peggy Guggenheim, koja je i inače često znala posuđivati umjetnicima s kojima je voljela surađivati, kupili su poveće imanje i na njemu sagradili kuću, koja gleda na Accabonac Creek, u Istočnom Hamptonu, mjestu gdje ljetuju mnogi Njujorčani, u pravilu oni imućniji. Nakon što su oboje preminuli (on je, podsjetimo, poginuo u prometnoj nesreći koju je izazvao pod utjecajem alkohola 1956., ona je umrla osamdesetih), na imanju su ostavili zakladu, kuću Pollock-Krasner, koja se bavi reinterpretacijom njihovih djela te izlaže mnoge ostale umjetnike, pa je tako tijekom srpnja bila izložba znamenitog lifestyle fotografa Tonyja Vaccara. U kući su i dandanas izloženi među ostalim i Pollockova kolekcija jazz ploča, bogata biblioteka te neki od značajnijih radova dvoje umjetnika. U ovoj je kući Pollock, također, naslikao neke od svojih najznačajnijih radova.
Osobni kontakti
Nova izložba koja je upravo otvorena zove se “Apstraktni ekspresionizam iza Željezne zavjese”, a izložena su djela petoro umjetnika, među kojima i Ede Murtića. Predgovor izložbi, među ostalim, pišu i Philip Ryland, ravnatelj venecijanske Kolekcije Peggy Guggenhem, kao i Helen A. Harisson, ravnateljica Kuće Pollock-Krasner.
Umjetnost iza Željezne zavjese, tema ove izložbe, podsjetimo, već je bila tema u mnogim europskim muzejima i galerijama, od Beča do Londona pa nadalje, možda je najdalje u istraživanju otišla izložba “Hladni moderni rat” u londonskom muzeju Victoria&Albert, gdje je ustanovljeno kako su najviše slobode u zemljama Istočne Europe imali umjetnici na području bivše Jugoslavije, a mnogi umjetnici koji se bave temama odnosa Istoka i Zapada danas su vrlo relevantni na međunarodnom polju. U Americi je tema do sada rjeđe bila obrađena, i ne nudi distinkcije, pa tako u predgovoru, među ostalim, stoji, kako je tema ove “neobične izložbe malo poznati aspekt (Amerikancima, op.a.) umjetničkog izražavanja u Istočnoj Europi tijekom Hladnog rata, kada je službena umjetnost u zemljama Sovjetskog bloka bila usmjerena da prijanja uz doktrinu Komunističke partije”.
Uz izložbu koja traje do 28. listopada, dakle gotovo tri mjeseca, dalje se nastavlja: “Unatoč takvim restrikcijama, postojali su umjetnici koji su bili svjesni razvoja u suvremenoj apstraktnoj umjetnosti, bilo preko osobnih putovanja, bilo kontaktom s kolegama umjetnicima ili međunarodnim izložbama, i koji su odgovarali na ove trendove. Neki su otišli u zapadnu Europu, drugi su ostali u svojim matičnim zemljama i stvarali vrlo osobna djela za koja nisu bili službeno kažnjavani.”
Doživljaji Amerike
Podsjetimo kako je Edo Murtić putovao Amerikom 1951. i 1952. godine, kada se upoznao među ostalim i s akcijskim slikarstvom Jacksona Pollocka, kao i sa samim umjetnikom. Ranko Murtić, sin velikog umjetnika, koji vodi Fondaciju Murtić, prepričao nam je sljedeće: “Moj je otac upoznao Jacksona Pollocka prilikom njegova putovanja Amerikom. Oduševila ga je, naime, Pollockova izložba, na koju je odlazio svaki dan, i dugo proučavao njegova djela. Pričao mi je kasnije kako mu je jednog dana prišao sam umjetnik, pitao ga zašto tako temeljno proučava njegov rad, nakon čega su otišli u Pollockov atelje s bocom burbona.”
Murtić se tom prigodom upoznao i s Jamesom Brooksom, Willemom de Kooningom i Richardom Diebenkornom, a po povratku, 1953. godine, priredio je izložbu koja se iz današnje perspektive tumači antologijskom, prijelomnom. Djela iz ovog ciklusa pokazao je, naime, na izložbama u Salonu udruženja likovnih umjetnika Srbije (ULUS) u Beogradu i Salonu udruženja likovnih umjetnika Hrvatske (ULUH) u Zagrebu, predgovor je napisao Jure Kaštelan. Nakon ove izložbe, te izložbe EXAT-a 51 iste godine u DAZ-u, na domaćoj likovnoj sceni ništa neće više biti isto. Nažalost, zabilježene su i žučne rasprave i medijske polemike između Murtića i spomenute skupine umjetnika.
Peggy u Martićevoj
Ranko Murtić sjeća se i kako mu je otac kasnije pričao i o svom poznanstvu s Peggy Guggenheim: “Došla je u njegov atelje koji se tada nalazio u Martićevoj ulici, nenajavljena, iznenada, 1964. godine, i otkupila dva rada. Pokušavam ući u trag tim radovima”. Bilo je to neposredno nakon umjetnikova drugog zapaženog nastupa na Venecijanskom bijenalu.
Nakon boravka u SAD-u, dakle, umjetnik mijenja svoj rukopis. Podsjetimo kako je Josip Broz Tito, pod Krležinim utjecajem, pedesetih održao govor u kojemu se na jedan način obračunao sa apstraktnom umjetnošću, međutim, kasnije se predomislio. “I mojem je ocu Tito osobno rekao da se više neće petljati u umjetnost, da rade što god žele, i da će to poštivati”, kaže Ranko Murtić.
Na ovoj su izložbi Murtićeve dvije slike, “Bijela pozadina”, koja se inače nalazi u MSU, i “Plavo crveno na smeđem” iz 1959. godine, koja se nalazi u Fondaciji Murtić.
Uz Murtića, izložena su djela poljskog umjetnika Tadeuzsa Kantora, rumunjskog Romula Nutiua, Jana Kotika iz Češke te Andreja Jemeca, umjetnika iz Slovenije, i jedinog među petoricom koji je još živ. “Jedan od inicijatora izložbe je Fondacija Joane Grevers, čija je baza u Njemačkoj. Joana Grevers je rumunjskog podrijetla i u odborima je londonskog muzeja Tate Modern, kao i venecijanskog muzeja Peggy Guggenheim. S njom pregovaramo i o nekim samostalnim izložbama mojeg oca, a i sama se iznenadila kada je shvatila koliko su jake njegove veze s apstraktnom umjetnosti Amerike. Za sada mogu samo reći da će sljedeće godine ova izložba koja je u kući Pollock-Krasner biti i u Nacionalnom muzeju u Pragu”, otkriva Ranko Murtić.
O Murtiću za američku izložbu piše Branko Franceschi koji tumači među ostalim: “Murtićevo slikarstvo optimalno je odražavalo pozitivne aspekte ambicije državne politike za stvaranjem socijalističkog društva humanog tipa bliskog zapadnim demokracijama, koje je u globalnu hladnoratovsku podjelu uvelo pojmove i praksu nesvrstanosti i samoupravnog socijalizma.”