Osim po dječjim knjigama, među kojima su Joyceov “Mačak i vrag” i “Grga Čvarak” Ratka Zvrka, Tomislav Torjanac najpoznatiji je po ilustracijama za međunarodno izdanje knjige “Pijev život”, dobitnika nagrade Man Booker Yanna Martela. Autor je i nekoliko naslovnica CD-a, a za vizuale uz Urbanov album “Mamut” nagrađen je Porinom. Trenutno radi na ilustracijama Voltaireova “Candidea” za slovenskog izdavača.
Nedavno mu je u izdanju Mozaik knjige izašla nova slikovnica “Ogledalce”, prema priči Grigora Viteza. Priča prati nekoliko životinja koje pronalaze ogledalo i, ne poznajući koncept, svaka od njih vjeruje da je riječ o njezinu portretu. Naposljetku ogledalce uzme najveća među životinjama, medvjed, i objesi ga doma na zidu; njega nitko nije razuvjerio da to nije njegov portret.
Slikarska tehnika
Nakon slikovnice “Kako živi Antuntun” Torjanac se ponovno bavi tekstom Grigora Vitez. Zašto opet Vitez? pitam ga na početku našeg razgovora. “Zapravo bi bolje pitanje bilo - zašto ne? On je klasik na ovim prostorima. ‘Ogledalce’ je vrlo zanimljiva priča, nije toliko poznata kao Antuntun. Svevremenska je. Svidjelo mi se i što je Vitez neke od dječjih karakteristika pretočio u životinje, glavne protagoniste. Dio slikovnice funkcionira kao kazališni komad, likovi ulaze na scenu jedan po jedan, što je pristup koji djeci nije stran, kasnije se radnja pomiče u brlog koji je ograničen prostor, to može biti primjerice dječja soba. Ima više likova koji se brzo izmjenjuju. No naglasak je više na situaciji, manje na likovima.”
“Pobjedu” ipak odnese medvjed, zato što je najveći? “Da, svi će se na kraju složiti da je to medvjedova slika. On misli isto što i drugi, ali on je to rekao dva metra viši od ostalih. U njegovoj su kući i svi ostali medvjedi, pa njegova djeca vjeruju da je ogledalo u stvari portret njihova oca dok je bio malen. Tata ih potom hvali zbog njihove pameti.”
Na naslovnici knjige je pravo ogledalo? “Da, tako će i odrastao čovjek i dijete proći pokraj slikovnice i vidjeti vlastiti odraz u ogledalu na naslovnici koji drže medvjeđe šape.”
Torjančev pristup slikovnici specifičan je. Prvo slika uljanim bojama na drvenim podlogama, potom sliku fotografira i digitalno je dorađuje. Sam će reći da je to njegova “frankenštajnska tehnika”.
“Volim nepredvidivost slikarske tehnike. Kad radite digitalno, uvijek imate opciju stisnuti ‘undo’. U slikarstvu, povučem potez kistom i ako boja procuri, pošprica, to su slučajnosti koje čine čitav prizor spontanijim, življim, osobnijim. S digitalnom tehnikom nije lako, ako je čovjek malo ne zauzda, rezultat nerijetko može biti beživotna ilustracija. No neke korekcije i detalje dodajem digitalno. Ulje je spora i komplicirana tehnika pa je i vrlo nepopularna u ovoj grani, jer rijetko bi koji nakladnik bio spreman čekati i po godinu dana na pojedinu ilustraciju.”
Ja sam Antuntun
Torjanac je rođen i donedavno je živio u Orahovici, gradiću s pet tisuća stanovnika na obroncima Papuka. Sad živi u Zagrebu. Koliko je odrastanje u malom mjestu utjecalo na njegovo stvaralaštvo? “Danas se općenito mašti ostavlja malo manevarskog prostora, djeca rjeđe imaju potrebu listati neko djelo i maštati. Odrastanje u maloj sredini može se usporediti s djetinjstvom kakvo je bilo nekada, definitivno pomaže razviti maštu. Postojale su knjige koje sam silno htio, no morao sam čekati da odemo u Osijek po njih, a i nakon toga često ih ne bih našao. Primjerice, čuo sam za Tolkiena, no iako sam to jako želio, nisam ga pročitao sve do kasne adolescentske dobi, pa sam dobar dio knjige izmaštao na temelju onog što su mi pričali.”
Posljednji put kada smo razgovarali, tema je bila slikovnica nastala prema pjesmi Ratka Zvrka, koja se upravo odnosila na njegovo djetinjstvo, pa mi je tumačio: “Odlučio sam prikazati Grgu Čvarka kao mršavog, visokog klinca na selu 1979. Te sam godine bio sramežljiv sedmogodišnji dječak, a većina mangupa koje sam gledao kao uzor bila je pet, šest godina starija od mene, čime su postali dobra inspiracija za Grgin karakter”.
U ovoj su se slikovnici pojavili i milicijski fićo i plakat Jean-Paula Belmonda, zabava u vatrogasnom domu, sve što vraća u sedamdesete. Kako dalje tumači: “Kroz Grgu Čvarka sam prikazao neke biografske elemente, dok Antuntun, primjerice, fizički podsjeća na mene. Moram priznati da mi ideja o Antuntunu nije sjela iz prve, imao sam, iz današnje perspektive, vrlo ograničen pogled na ovaj lik, činilo mi se da je ta tema za vrlo mali uzrast. No zatim mi je moja supruga Mihaela rekla da sam zapravo ja Antuntun, sve radim na svoj način. Primjerice, iako sam diplomirao grafički dizajn, dizajnom se ne bavim. A tehniku ilustriranja sam sâm izumio. Antuntun živi sretan život, on ne bi trebao biti ridikul”.
Osim dječje književnosti, bavi se i onom za odrasle. Za slovenskog nakladnika upravo ilustrira Voltaireov “Candide”. Kako ilustrirati Voltairea? “Ne puno drugačije od Martela, najbitnija je ravnoteža između slike i teksta, nadopunjavanje. Kada samostalno izlažem svoje ilustracije, nedostaje mi tekst, jer inače mnogo vremena posvećujem da dođe do te sprege.” Slučajno, kaže, zna da je i Martelu, piscu s kojim se probio na međunarodnu scenu, jedno od omiljenih djela upravo “Candide”.
Dobra kombinacija
Yann Martel napisao je za Torjanca kako se “naprosto gubi u njegovoj paleti blistavih boja, u divljoj plodnosti njegove mašte, u darežljivosti osjećaja kojima pršte njegove ilustracije”. Odličan kompliment od dobitnika Man Bookera? “Da, on je izvrsna osoba. Proveli smo neko vrijeme zajedno po turneji po Americi, obišli smo dvadesetak lokacija. On je iz diplomatske obitelji, navikao je putovati, ja sam samozatajniji i iz maloga grada. No, bili smo dobra kombinacija, bilo je to nezamislivo iskustvo. Pročitao sam i njegov novi roman, ‘High Mountains of Portugal’ i jako mi se sviđa. Novu suradnju uskoro spremam s jednim piscem mlađe generacije iz Chicaga.”