PIŠE FEĐA GAVRILOVIĆ

NAJEKSTRAVAGANTNIJA IZLOŽBA GODINE OTVARA PITANJA O ODNOSU UMJETNOSTI I BIZNISA Koliko vrijedi izronjeno blago najvećeg umjetničkog šminkera?

AUTOR:
    • Feđa Gavrilović

  • OBJAVLJENO:
  • 24.09.2017. u 16:06

  •  

    Ove godine umjetnička direktorica 57. venecijanskog bijenala, Christine Macel iz pariškog Pompidoua, posjetiteljima predstavlja radove pod općenitom egidom pojma “humanizam” koji tematiziraju običaje i prakse brojnih neeuropskih civilizacija (što je tako silno francuska zamisao - od Napoleonovih prenošenja svjetskih blaga u Louvre, do Picassove inspiracije afričkim maskama i Malrauxovog Imaginarnog muzeja), ili goruće suvremene probleme, pa je zato i Olafur Eliasson upregnuo nekoliko emigranata u društveno koristan rad proizvodnje svjetiljki, kako bismo na svojim noćnim ormarićima imali materijalizirani dokaz naše anđeoske humanosti. Za to vrijeme, veliki šminker umjetničkog svijeta Damien Hirst u venecijanskim palačama multimilijardera Françoisa Pinaulta (jedna je od njih pripadala obitelji Grassi, a druga carini Kraljice Jadrana) pokazuje kako bez trunčice srama potrošiti stotinjak milijuna eura na jednu samostalnu izložbu. Prava cijena izložbe ne zna se javno, ali Hirst, koji radove prodaje za višemilijunske iznose, u jednom je intervjuu za BBC rekao kako je sam na nju potrošio oko 55 milijuna eura, a vjerojatno je sa sličnom cifrom sudjelovao i Pinault.

     

    Verzija s koraljima

    “Blaga iz potopljenog broda Nevjerojatno” naslov je grandioznog projekta kojemu je osnova borhesovska priča. Ona kaže kako je prije dvije tisuće godina jedan rimski rob zaradio veliko bogatstvo, kupio svoju slobodu i krstario drevnim svijetom. Brod s imenom “Nevjerojatno” nakrcao je skulpturama svih civilizacija - Europe, Afrike, Azije, pa i pretkolumbijske Amerike - te se zaputio u izgradnju svoga hrama odnosno kabineta čuda. Ovdje su izložene čudesne skulpture s tog potonulog broda i dokumentacija njihova vađenja iz mora (pretpostavljam da su one zaista uronjene u more samo za potrebe snimanja).

    Kako su provele to silno vrijeme pod vodom, na njih se nakupila morska flora i fauna: koralji, školjke i alge (kao i na našem “Apoksiomenu”, ako se sjećate slika njegova vađenja), što je sve također fabricirano poput cijele priče. Iz komercijalnih razloga, a ti su primarni u suvremenoj umjetnosti, svaka je skulptura dostupna u verziji s koraljima i u (tobože) restauriranoj, očišćenoj verziji. Veličine skulptura variraju od novčića i malih uporabnih predmeta, preko grupa visokih oko 5 metara, do golemog demona malo većeg od 18 metara. Maketa broda sa svim njegovim blagom pokazuje i gigantski (25-metarski, kako piše u interaktivnom vodiču) obelisk, ali njega nema na izložbi, to jest nije još izrađen ili “pronađen” kako kažu simpatične čuvarice (možda će se pojaviti na sljedećem Hirstovu nastupu).

    Prisutna bizarnost

    Lažna arheologija je područje u kojemu ljudska kreativnost može posve podivljati. Vremenska udaljenost starih civilizacija daje nam mogućnost brojnih ideja: tu su Dänikenove priče o izvanzemaljcima u povijesti, igre renesansnih intelektualaca koji su fabricirali lažne antičke tekstove i artefakte iz eruditske zabave, a i danas se brojni studenti likovnih akademija zadivljeni prošlošću okušavaju u duhovitim spojevima antičkih formi i modernih sadržaja. Damien Hirst pokazuje što se desi kada se toj imaginaciji da zamaha. Financijskoga, ali i tehnološkog. Uz mnoge izloške je napisana legenda koja ih tumači kroz povijest i mitologiju, ali i te priče su načinjene s očito namjernim pogreškama, odnosno s pomakom, kao da se i tu želi istaknuti fikcionalnost svega na izložbi. Lajtmotiv koji se provlači kroz sve lažne legende ovih lažnih arheoloških pronalazaka je esteticizam - često se navodi kako je uporabna ili sakralna funkcija određenog artefakta u jednom povijesnom trenutku zamijenjena čisto estetskom.

    Riječ je o hiperrealnim i prenaglašeno ekspresivnim ostvarenjima u kojima neki citati antike, kao i Caravaggiove “Meduze” ili Dürerovih “Ruku u molitvi” stoje uz Disneyjeve likove i Transformerse. Cijela priča ne pokušava biti uvjerljiva, samo fascinantna, a to joj uspijeva izrazito dobro groteskom i spektakularnošću izvedbe, pri čemu se posjetitelj gubi između gađenja i divljenja. Osjećaj čuđenja koji izaziva sveprisutna bizarnost u golemim dimenzijama ostaje trajno. Možda ova izložba i nije više od zabavnog parka, a slučajno ili ne, dok se u venecijanskoj laguni turisti dive bronci, zlatu i mramoru iz Hirstovih radionica, jedan drugi suvremeni konceptualni poduzetnik, Banksy, u gradiću Weston-super-Mare u Engleskoj otvorio je lažni zabavni park Dismaland (naziv dolazi od engleske riječi dismal koja znači tuga) u kojemu se (opet) Disneyjevi junaci prikazuju u morbidnim i grotesknim situacijama, čime se negira optimizam konteksta u kojemu smo ih navikli gledati.

    Tobožnja subverzija kapitalizma kod Banksyja (inače, njegov zabavni park pun je stupidnih političkih komentara - brodića s izbjeglicama i policijskih vozila), ne razlikuje se puno od Hirstove raskošne i ekstravagantne parade. Ne samo da rezultati teže podjednako jednostavnom i šokantnom efektu, nego su obadvojica tek proizvodi Wall Streeta. A štogod mislili o Damienu Hirstu, mora mu se odati jedno priznanje: on se nikada neće baviti izbjeglicama i ostalim temama dana.

     

    Čista zabava

    Već je prilično poznato kako je suvremena umjetnost industrija na kojoj se umjetno stvorenom vrijednošću okreću, a često i peru, ogromne svote novca. Film Ben Lewisa iz 2009. “Veliki mjehur suvremene umjetnosti”, knjiga “Preparirani morski pas za 12 milijuna dolara” Dona Thompsona iz 2010., kao i tekst Allison Schrager u časopisu Quartz iz 2013.: “Visoka umjetnost je jedno od najmanipuliranijih tržišta svijeta” (koji je dostupan i na internetu) vrlo egzaktno pokazuju kako vrednovanje umjetnosti danas nema puno veze s filozofijom i estetikom, nego isključivo s ekonomijom i čistim zakonom profita. Damien Hirst, Jeff Koons, a odnedavno i Banksy i Ai Weiwei tek su nazivi firmi koje zapošljavaju niz ljudi i koje nude skupe i luksuzne proizvode. Oni bogate kupce oslobađaju od poreza, ili stvaraju fiktivnu vrijednost koja se uz malo sreće kasnije može prodati za čak eksponencijalno veću cijenu, poput dionica.

    Razgovarati o politički subverzivnim implikacijama radova nekih od tih umjetnika, a posljednja dvojica izrazito politiziraju svoje radove, posve je deplasirano, jer su rebelizam misterioznog Bristolca ili disidentizam bezobraznog Kineza (kojemu je fotografski performans bio pokazivanje srednjeg prsta institucijama i spomenicima svijeta) tek marketinške strategije pozicioniranja na tržištu, brendiranja svoje umjetnosti to jest svoga imena. Cijeli takozvani svijet umjetnosti, svi kustosi, kritičari, kolekcionari, teoretičari i galeristi, upregnuti su danas u raskošne kočije u kojima umjetnik trijumfira u povorci punoj čudnovatog šoka i spektakla, a sve je to posvećeno milijunima eura ili dolara koji legitimiziraju njegov značaj u umjetnosti, kao nekoć milost božja vlast feudalca.

    Znači li to da ne možemo uživati u ovoj izložbi? Nipošto. Ona može predstavljati čistu i neobvezujuću zabavu, doslovce zabavni park i kabinet čuda, jednostavno zadovoljstvo u sjaju bizarnosti i gigantomaniji. Uz nju se, također, možemo pitati: koji su zapravo izvori naše fascinacije? Damien Hirst u ovom projektu na kojemu je radio desetak godina ne želi dati ništa više od spektakla i zadivljujućeg kiča, te pritom uvećati svoje golemo bogatstvo. Možemo li ga kriviti što u tome uspijeva? Zašto je njegova ekstravagancija toliko pogrešna, a u slične šoumenske pristupe i performanse umjetnika od Zagreba do New Yorka upisujemo duboka značenja i filozofije? Zar samo zato što on raspolaže s bezmjerno većim svotama novca, te je stoga i proizvod spektakularniji?

    Teorija umjetnosti postala je danas toliko jeftina i relativna, da se uz nekoliko citata svakome djelu može dati neopisiva dubina. Naši misaoni sustavi danas izgledaju otprilike kao ova velebna Hirstova izložba: nekoliko detalja iz povijesti različitih civilizacija začinjeni su s efemeralijama popularnoga i pompozno hipertrofirani u dimenzijama i ekspresiji. Što drugo rade današnji pop-filozofi, poput Slavoja Žižeka ili Alaina de Bottona, ako ne isto što i Hirst: kolažiraju ideje iz prošlosti zamatajući ih u spektakularan i privlačan kontekst. Frédéric Beigbeder u satiričnom romanu iz 1994. “Praznici u komi” piše nešto slično o poslu DJ-a, odnosno prenapuhanog puštača glazbe: “On je mješavina Robina Hooda (koji krade da bi darovao) i Cyrana (koji živi od punomoći).” U sličnom kontekstu, komentirajući društvo današnjice, pripovjedač romana kaže kako je bolje biti “dobrovoljno lažan”, nego se praviti stvaran.

    Nenadmašna zarada

    Možda je Hirst upravo to: dobrovoljno lažan. Ne mislim sada samo na priču koju konstruira sa svojim rimskim brodom i pseudopovijesnim, pseudokoraljiziranim skulpturama. Svjestan da je umjetnost uvijek bila izrazito skupa za proizvodnju i konzumaciju, odlučio je (kad kažem “on” mislim na njegov brend, koji osim njegove osobe čine njegovi galeristi, menadžeri, izvođači skulptura i ostali) skinuti rukavice i zaigrati na čistu akumulaciju kapitala putem umjetnosti. To je do sada najbolje postigao organizacijom dražbe u londonskoj aukcijskoj kući Sotheby’s nazvanom “Predivno u mojoj glavi zauvijek” godine 2008.

    Tamo je izravno ponudio svoje tada nove radove zaobišavši galerije, što je nekonvencionalan postupak. Aukcija je bila i svojevrsni konceptualni umjetnički čin, a na njoj je ukupno zarađeno 122 milijuna eura u dva dana. Pretpostavlja se da će prodaja radova s ove izložbe nadmašiti taj Hirstov najunosniji pothvat. A u toj činjenici nalaze se prava povijest i filozofija suvremene umjetnosti.

    Izdvajamo