Za razliku od mnogih krivotvoritelja, Mark Landis u tom poslu nije bio zbog novca. Svoje je krivotvorine poklanjao. Njegovi su motivi bili kompleksni, no jedna od temeljnih motivacija jednostavna je i univerzalna: želio je prihvaćanje i poštovanje”, tvrde Jennifer Grausman i Sam Cullman, autori dokumentarca “Umjetnost i obrt” koji je na programu ZagrebDoxa. Mark Landis, koji boluje od šizofrenije, jedan je od poznatijih krivotvoritelja umjetnina na svijetu. Ujedno jedan i najzanimljivijih. Lovio ga je svojedobno i FBI, no kada su mu naposljetku ušli u trag, nisu mu mogli ništa budući da je lažne umjetnine samo poklanjao, i ništa materijalnog nije tražio zauzvrat.
Jedino što bi prihvatio bila je neka sitnica iz muzejskog dućana ili, eventualno, ručak. Bio je u čitavoj toj priči zato što su ga dobro tretirali kada bi donio slike i jer bi netko s njim porazgovarao. Priča je to o potrebi za ljudskim kontaktom.
Mnogi identiteti
Dolazio je u muzeje, predstavljao se kao svećenik, ili nasljednik koji izvršava posljednju volju nekog člana obitelji, ili naprosto filantrop. Dovezao bi se u crvenom kadilaku, svjedoče u filmu oni koji su ga susreli, sa svećeničkim okovratnikom, odjeven u crno od glave do pete. Čak je i blagoslivljao prolaznike. Jedno od imena kojima se predstavljao bio je otac Arthur Scott. Povjerovali su mu. Izvrsno je poznavao povijest umjetnosti, vrlo je načitan, znao je dobro što radi, ništa nije izgledalo namješteno: slika je obično bila neuramljena i omotana u celofan, s već izblijedjelom etiketom. Nikome ništa nije bilo previše sumnjivo. Uostalom, filantropi, tvrde kustosi, često i jesu neobični.
“Kada je New York Times objavio članak o Marku Landisu, talentiranom prevarantu čija motivacija nije bio novac, odmah smo se navukli na čitavu priču. Landis je svoja djela donirao institucijama u Americi puna tri desetljeća. No, u to se doba odbijao u potpunosti izložiti, pa je njegova priča ispričana kroz iskustva ravnatelja muzeja, kustosa i svih onih koji su primili neku od njegovih mnogih umjetnina tijekom godina. Ušli smo u priču započevši razgovor sa Mattom Leningerom iz muzeja u Oklahomi koji je razotkrio Landisa. Priča je imala veliki potencijal, Matt je bio vrlo uvjerljiv, no čovjek koji je u centru priče ostajao je i dalje misterijom, i mi smo umirali od želje da saznamo više o tome tko je, u stvari, Mark Landis. Morali smo se naći s njim. Jednom, kad smo se upoznali, odmah smo znali da nas očekuje dobar dokumentarac”, kažu Grausman i Cullman.
Kopira Picassa i Disneyja
Mark Landis uistinu je fascinantna osoba. Jako je mršav, ima obrijanu glavu, visoko čelo, nalikuje pomalo Giacomettijevim skulpturama. Dok autori dokumentarca razgovaraju s njim, u pozadini se vide kopije Picassa ili ikona iz 15. stoljeća, a on sam kaže: Ništa na svijetu nije originalno, sve se temelji na nečemu.
Landis nije išao na goleme priče. Povremeno se potpisivao kao Picasso, Honoré Daumier, Antoine Watteau, Egon Schiele, René Magritte, no sve su to bili manji radovi, češće crteži, povremeno kao neki manje poznati, lokalni slikar. Ili kao Walt Disney ili Charles Shulz.
Obišao je, sve zajedno, 40 muzeja u 19 američkih država, među njima i Nacionalnu galerija portreta u Washingtonu ili School of the Art Institute u Chicagu, ali i manje muzeje.
Tehnički, bio je jedan od najvještijih krivotvoritelja u povijesti. No, FBI mu nije mogao ništa. “Matthew Leninger prvi je shvatio da su Landisova djela kopije i kontaktirao je Roberta K. Wittmana, koji je na čelu FBI-eva Nacionalnog tima za zločine u umjetnosti. Wittman se odmah prihvatio slučaja, no zaključio je da nema materijalne štete, da bi istraga koštala mnogo novca porezne obveznike. Zaključio je da je najbolje da Landisovu fotografiju, a uistinu je upečatljiv, pošalje na sve adrese svih muzeja, tako da ga svi upoznaju”, prepričavaju autori dokumentarca. Doduše, neke je muzeje ipak nešto koštao jer bi slike davali na restauraciju, na istraživanja, neki bi ih stavljali i u stalni postav.
Prvu je donaciju dao u Umjetnički muzej New Orleans 1985. Rođen je 1955.u Norfolku, u Virginiji.
Otac mu je bio vojno lice, i mnogo su se selili. No, kad mu je otac umro, a Marcu Landisu tada je bilo 17 godina, doživio je prvi u nizu nervnih slomova i bio je hospitaliziran mjesecima. Karijeru je započeo tako da je krivotvorio poštanske žigove za svoje prijatelje. Često je mijenjao adrese. Pokušao je studirati umjetnost u San Franciscu sedamdesetih, no tada je na cijeni bila apstraktna umjetnost, što ga je nerviralo, pa je odustao.
Ne voli apstrakciju
Njegova je majka bila ljubiteljica umjetnosti.
No, oni koji ih poznaju uvjereni su u to da nije znala što se zbiva. Koliko je autorima dokumentarnog filma poznato, Landis je prestao “donirati” umjetnička djela. Naime, osim što bi to sada bilo teško izvedivo, ima drugih stvari koje ga okupiraju.
Naime, Grausman i Cullman su, kako bi mu pomogli, organizirali web stranicu ( www.marklandisoriginal.com ), koja “omogućuje ljudima da naruče djela Marka Landisa, primjerice, da naslika njihove portrete, ali i da bude u kontaktu s obožavateljima“. Landis u filmu zaključuje: “Nisam učinio ništa loše, samo sam odlučio biti filantrop.”