“Ima u nas slikara koji su djelovali nekoliko desetljeća, a trag im se gotovo potpuno zameo”, napisao je Grgo Gamulin u do sada nenadmašenoj povijesti hrvatskoga slikarstva u 20. stoljeću, u kratkom poglavlju o Zinaidi (ili Zenaidi) Bandur, slikarici rođenoj u Stonu 1885.
Upravo je toj umjetnici u Galeriji Dulčić Masle Pulitika, u sklopu Umjetničke galerije Dubrovnik, 16. lipnja otvorena retrospektivna izložba. Iako je dio života provela u Zagrebu (od 1928. do smrti 1948.) Zenaida Bandur bila je “prva afirmirana dubrovačka slikarica”, kako navode autorice predgovora i kustosice izložbe Rozana Vojvoda i Sanja Žaja Vrbica, te je ova mala retrospektiva solidan zalog protiv njezina zaborava.
Vidovićev utjecaj
U današnjem svijetu likovnosti gdje je bučna samopromocija imperativ, nije se loše podsjetiti vremena kada se umjetničkim svijetom moglo proći neprimijećen, kao mrav kroz hodnike Louvrea. Zenaida Bandur tijekom svoga života često je izlagala na zajedničkim izložbama, a bila je i vrlo aktivnom članicom Kluba likovnih umjetnica (osnovanog u Zagrebu, 1928.), ali nije održala niti jednu samostalnu izložbu.
Zenaida Bandur
Iako je bila bez formalne slikarske naobrazbe, od djetinjstva je pohađala brojne atelijere (među njima i nekih važnih hrvatskih umjetnika, poput Celestina Medovića) i tamo dobivala poduku u slikanju. Kustosice u predgovoru ističu važnost njezina polaženja jednog takvog tečaja kod Emanuela Vidovića u Splitu, za vrijeme pohađanja Državne ženske zanatske škole u tom gradu 1910. i 1911. Vidovićev se utjecaj može iščitati u redukciji kolorita i (uvjetno rečeno) intimističkoj tematici koja podrazumijeva slikarsku i perceptivnu kontemplaciju predmeta ili interijera.
Zrelost u pristupu
Najzanimljivije slike su one nastale nakon njezina preseljenja u Zagreb, dakle oko 1930. “Paprike” naslikane baš tada pokazuju zrelost u pristupu motivu, u oblikovanju i manipulaciji bojom. Početak 1930-ih trenutak je transformacije stila ove slikarice iz amaterizma i hobizma u autonomno umjetničko stvaralaštvo. Taj je proces dodatno oplođen njezinim putovanjima u Rim, Veneciju, Firencu, Pariz i Beč. Tako godine 1936. nastaje slika “Dubrovački bazar”, zadivljujući i jednostavan prizor dućana u Dubrovniku i njegove (pretežno tekstilne) ponude koja se nazire u vještoj stilizaciji.
Djevojke u vrtu
Preokupacije
Autoričino oslobađanje poteza i redukcija deskripcije, koji su svakako doprinijeli kvaliteti slika, mogu se vidjeti i u ulju “Vlaho slijepi”, iz 1937, ili “Dijete i papiga”, nastalom oko 1941. Pripadnost dubrovačkom kulturnom krugu svakako je vidljiva u umjetničinim preokupacijama i motivima koji sežu od etnografije i ruralne svakodnevice (u pomalo nezgrapno slikanom “Iseljenikovu pismu”, iz 1928.), do prizora grada ili mondenog života plaže (u prpošnoj slici “Tri ribice”, s tri vitke kupačice, nastaloj oko 1930, ali nažalost nedostupnoj za ovu retrospektivu).
Slikarice 20. stoljeća
Brojni su naši autori, a posebno autorice iz prve polovice 20. stoljeća ostvarili specifičan stil iz amaterskog, odnosno neakademskog bavljenja slikanjem. U manjim sredinama gdje se akademsko obrazovanje često smatralo neprimjerenim za žene, djevojke su bile upućene da same tragaju za svojim izrazom, bez mentorstva i značajnije društvene podrške, smatrane tek za hobistice. Bogata zbirka radova hrvatskih slikarica tog perioda nedavno preminuloga Josipa Kovačića snažno je svjedočanstvo kako je među njima postojao niz vrlo interesantnih opusa.
Zenaida Bandur svakako se upisala među njih svojim zrelim shvaćanjem slikarstva i kvalitetom koju je vremenom dosegnula. Ovakve su izložbe dobrodošao prilog ponovnom osvjetljivanju zaboravljenih i vrijednih poglavlja hrvatske likovne umjetnosti.
Životopis: Bila je udana za veleposjednika
Zenaida Bandur rođena je kao Zenaida Ercegović godine 1885. u Stonu. Dobivala je poduke iz slikanja od dubrovačke umjetnice Domenike (Dome) Suhor, a kada bi nastupala na zajedničkim izložbama, suvremena štampa ne bi propustila navesti kako je znala dolaziti i u atelijere Vlaha Bukovca i Celestina Medovića, te i od njih učiti slikarski zanat. Za školovanja u Splitu dobivala je poduke iz slikanja od Emanuela Vidovića. Imala je dvije sestre, Mercedes i Redente, koje je naslikala godine 1904., pod palmama u vrtu njihove kuće na Pilama. Njezina starija sestra Mercedes također je u mladosti dobivala poduku u slikanju, a godine 1905. zaređuje se u samostanu Službenica milosrđa na Pilama, uzevši ime Tereza. Tamo se nije intenzivnije bavila slikarstvom, ali ipak u tom se samostanu danas mogu pronaći neka njezina ostvarenja sakralne tematike. Zenaida se iste godine, 1905., udala za Antuna Bandura, veleposjednika i načelnika Malog Stona. Od godine 1928. živi u Zagrebu, gdje umire 1946.