MORANA RADANOVIĆ

NIZ NJEZINIH DIZAJNERSKIH RJEŠENJA I DANAS GLEDAMO U DUĆANIMA Rad joj je bio prepoznat i nagrađivan i u nas i u svijetu. Zašto onda nismo čuli za nju?

    AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 06.11.2017. u 23:20

 

“U kasnim osamdesetima počela sam raditi u dizajnerskom studiju u Samoboru. Moj prvi zadatak bio je božićno pakiranje za praline. Bilo je usred ljeta i upravo sam došla s ferija. Ostatak svijeta bio je još osunčan i topao, dok sam ja bila okružena lepršavim snježnim pahuljicama, sobovima i zvončićima. Život u paralelnom svijetu možda je razlog zašto, poslije svih tih godina, još uvijek volim oblikovanje.” Tako je dizajnerica Morana Radanović rekla u intervjuu američkom dizajneru i teoretičaru dizajna Chucku Grothu. Groth je njezin rad predstavio u knjizi “Explorin Packaging Design” koja se bavila najboljim međunarodnim dizajnom prije svega na području ambalaže.

Studio u Samoboru koji spominje jest onaj Željka Borčića. Tamo ju je, iako su se znale i ranije sretati, bolje upoznala njezina kolegica Sanja Rocco: “Sjećam se Morane iz društva koje se sedamdesetih godina skupljalo kod Zvečke. Desetak godina ponovno smo se srele u dizajn studiju Željka Borčića, kasnije studiju Graffiti Design u Samoboru. Došla sam tamo nakon završenog studija arhitekture. Tražeći posao otkrila sam novi svijet grafičkog dizajna i nisam bila jedina. Kako u to vrijeme nije postojao studij dizajna na području Hrvatske niti u Jugoslaviji, Borčićev studio bio je godinama rasadnik mladih dizajnera”.

Nepoznata čak i struci

Dizajnerica Morana Radanović kasnije je godinama surađivala s marketinškom agencijom Jadran McCann te naposljetku otvorila i samostalnu firmu. Među ostalima oblikovala je proizvode i surađivala s klijentima kao što su Dukat, Kraš, Pliva, Coca-Cola, Fructis, Bistra, Domestos, Cappy, Schweppes, Sensa magazin, Naturavita, Dvopek, Lipovica itd., a neke od njezinih dizajnerskih ideja dalje gledamo na policama dućana. Ideja je Morane Radanović i ogromna boca Coca-Cole koja se proteže preko dva kata na punionici u Sachsovoj ulici. Ipak, ime je ostalo nepoznato široj javnosti, a kako svjedoči Sanja Rocco, čak i dijelu dizajnerske zajednice, sve do izložbe koja je upravo otvorena u Galeriji ULUPUH.

S ovom je udrugom Morana Radanović često surađivala, bila je predsjednica umjetničkog savjeta sekcije, sudjelovala je i u radu organizacijskih odbora Međunarodne izložbe grafičkog dizajna Zgraf, sve do 2012., kada je već bila i bolesna. Morana Radanović rođena je, naime, 1956. godine, a preminula 2014. od posljedica teške bolesti. Ova je izložba nužan hommage njezinu opusu. Kustosica je povjesničarka umjetnosti Branka Hlevnjak, a pomaže joj i event manager Đino Radanović: on je bio suprug dizajnerice, a zajedno su godinama i surađivali.

Zagreb,041117.
Tkalciceva 14,galerija Ulupuh.
Na fotografiji :Gino Radanovic i Branka Hlevanjak.
Foto: Damjan Tadic / CROPIX
Damjan Tadić / CROPIX

Đino Radanović i Branka Hlevnjak

 

Morani Radanović nije nedostajalo ni domaćih niti međunarodnih priznanja. Od međunarodnih, spomenimo samo prestižnu World Packaging Award za najbolji pojedinačni dizajn ambalaže za oblikovanje bočice soka Cappy, a radovi su joj i u kanadskom udžbeniku za dizajn. Pa zašto onda dosad nismo čuli za nju?

“Kada je počinjala karijeru, krajem osamdesetih, radovi se još nisu skupno potpisivali, a bila je i samozatajna”, kaže Branka Hlevnjak. Slično misli i Sanja Rocco: “Bila je duhovita, ali samozatajna. Uvijek je bila timski igrač, nije isticala svoje autorstvo niti je držala do samopromocije, a kako se u Hrvatskoj donedavno nismo sustavno bavili poviješću vlastitog dizajna, tako ni ona nije bila poznata široj pa ni dizajnerskoj publici”.

Oni koji su je poznavali kažu da je bila veliki radoholik, svjedoče o tome fotografije dizajnerice koje su sačuvane, primjerice na tavanskom prostoru njezina studija u Dalmatinskoj ulici, okružene mnoštvom ideja zapisanih na papiru i šalicama napola ispijene kave. U taj je studio često dolazio i arhitekt Krešimir Rogina, kojemu je Morana Radanović oblikovala naslovnice knjiga za biblioteku Psefizma, a zajedno su surađivali i početkom dvijetisućitih pri oblikovanju vizualnog identiteta HRT-a (koji Rogina radi s Vinkom Penezićem).

Kako kaže Rogina: “Bila je krasna osoba. Imponirala mi je, vrlo je dobro znala kako se radi posao i često sam je posjećivao u njezinu studiju u Dalmatinskoj. Puno me naučila o poslu. Rado smo surađivali, odgovaralo joj je da se bavi i kulturom, arhitekturom, znala je često dolaziti i u Društvo arhitekata”. Za televiziju su pak napravili identitet za informativne emisije: Podnevne vijesti, Vijesti, Dnevnik i Odjeci dana - 1825 emisija tijekom jedne godine, kako je izračunao Rogina.

Klijent na prvome mjestu

Bio iz korporativnog svijeta, s televizije ili se odnosilo na sadržaj iz kulture, uvijek joj je klijent bio na prvome mjestu, a to je rekla i u intervjuu Chucku Grothu: “Prvi korak je znati ciljnu skupinu. Pri pokušaju oblikovanja njihova svijeta korisno mi je saznati, razumjeti i zavoljeti njihove običaje, vrijednosti, motive i ukus”. Groth je za svoju knjigu radio, naime, profil odabranih dizajnera te joj je postavio niz pitanja kako bi bolje rasvijetlio autoričin odnos prema njezinim počecima, razvoju i ekipi suradnika, dizajnerskim i inim problemima.

Takve se je sjeća i njezin suprug: “Bila je vrlo temeljita, ništa nije radila površno, uvažavala je klijenta. Kada je npr. radila za Sumamed, pročitala bi sve o tom lijeku, a kada je radila za Zagrebačku filharmoniju, a bio je na programu koncert na temelju opusa Čajkovskog, slušala bi tog kompozitora. Veselila se svakom poslu koji joj je dopuštao slobodu da se poigra, koji je dozvoljavao hrabriji iskorak, a takva je bila upravo njezina suradnja s Filharmonijom. I sve je pažljivo izrezivala i ručno slagala, svaki detalj. Neki od plakata koje možete pogledati na izložbi u ovo se doba mogu napraviti u sat vremena, tada su se radili danima, bez kompjutora.

Potom se odlazilo kod Duplančića na fotokopiranje, pa se gledalo kako je ispalo. Također, radila je i za velike i za male klijente, za manje je radila pro bono ako je bilo potrebno, npr. bocu pelinkovca koju vidite na izložbi oblikovala je za prijatelje”, kaže. Branka Hlevnjak dodaje: “Ovi radovi koji su nastali za manje klijente nisu bili ništa lošiji, što je jedna od karakteristika radoholika. Također je važno obilježje njezinih radova osjećaj za sadržaj i sposobnost da se prilagodi svakom klijentu”.

Ova je dizajnerica, govori dalje Đino Radanović, rođena u obitelji slovenskih umjetnika, majka je bila slikarica, otac kipar: “U početku je studirala fiziku. No, umjetnički geni su presudili i odlučila se za dizajn. Tada nije bilo zasebnog studija dizajna, učilo se kroz rad. Prvi je posao dobila kod Željka Borčića, kojeg spominjete”.

Sanja Rocco, dalje, pojašnjava kontekst ovog studija: “Kako je Borčić svoju edukaciju i profesionalne početke prošao u Kanadi, tako je i njegov studio bio postavljen po uzoru na visokoprofesionalne studije koje je upoznao u inozemstvu. Studio je bio dobro opremljen tadašnjim dizajnerskim alatima - Letraset tipografijom, flomasterima, rapidografima, Pantone skalama boja, te stranim dizajnerskim časopisima i bogatom stručnom literaturom, koja je služila kao inspiracija pri počinjanju svakog novog projekta. Borčićev studio je radio s tada prvom marketinškom agencijom Jadran McCann s kojom će upravo Morana kasnije dugo godina surađivati. Klijenti su bile velike hrvatske kompanije - Ledo, Podravka, Kraš, Saponia, TDR, a puno se radilo na dizajnu ambalaže proizvoda. Ovo početno iskustvo na Moranu je duboko utjecalo”.

Kasnije se ta dizajnerica osamostaljuje, neko vrijeme radi pod nazivom Panic Button, a zatim osniva vlastitu agenciju M-Graffik, osnivačica je i art direktorica. U doba kada ju je Groth intervjuirao, Morana Radanović ovako ju je opisala: “M-Graffik je mala agencija sa 12 suradnika od kojih je pet dizajnera. Naša osnovna djelatnost je dizajn pakovanja, ali i svi drugi oblici marketinga”. Ona u intervjuu spominje dvanaest ljudi koliko ih je u tom trenutku, no kroz M-Graffik je prošlo pedesetak suradnika, mnogo mladih dizajnera, copywritera, ilustratora, tajnica i ljudi koji su se bavili produkcijom. Među mnogim suradnicima bio je i njezin suprug. Tako su se i upoznali: “Došao sam u njezin studio”. Je li bilo teško raditi zajedno? “Bojali smo se toga u početku, no zapravo nam je dobro ispalo, vladao je entuzijazam u to doba. Veselilo ju je raditi gerila marketing, imala je dosta veliki udio u tome”.

Branka Hlevnjak dalje tumači kako se spomenuta agencija posljednjih godina znatno specijalizirala za “gerilni marketing, odnosno organizaciju promotivnih događanja u rasponu od uličnih iznenađenja do interijernih glamuroznih scenografija”. Termin, podsjetimo, potječe od gerilskog načina ratovanja u kojem se za postizanje ciljeva koriste netipične taktike. Izvorno je gerilski marketing bio namijenjen upravo malim poduzećima kako bi postala zamijećena na tržištu, no s vremenom su tehnike gerilskog marketinga prihvatila velika poduzeća.

Za najbolji pojedinačni dizajn ambalaže za oblikovanje bočice soka Cappy dobila je World Packaging Award

 

Upečatljiva reklama

Jedan od njezinih najpoznatijih radova s ovog područja bio je za National Geographic, a mnogo je ljudi kojima je sigurno poznata ova kampanja. Na proljeće prije devet godina na zagrebačkom Trgu bana Jelačića bila je postavljena golema ledena kocka smještena unutar žuta okvira. Kocka je težila je tri tone. Stajala je tamo devet dana, dok se nije otopila, u 12 sati, 57 minuta i 8 sekundi. Vrijeme je poznato s takvom preciznošću jer su prolaznici sudjelovali SMS porukama u klađenju oko točnog vremena kada će se kocka leda potpuno otopiti. Napeto se isčekivao ishod, nagrada je bila vrlo vrijedna zlatna poluga. Bila je to upečatljiva reklama, koja se širila i usmenom predajom.

Branka Hlevnjak nabraja: “Dovoljne su kampanje Boca, Led, Gea i Sunsilk da Moranu Radanović ovim radovima svrstamo u hrvatsku povijest gerilskog marketinga, kao dio dizajnerske avangarde”. Što se tiče proizvoda za kosu Sunsilk koje spominje, Branka Hlevnjak kaže: “Ovi su proizvodi bili veliki hit u Hrvatskoj što se može iščitati iz medija i blogova na kojima pišu žene koje i danas žaluju što je proizvod povučen s hrvatskog tržišta. Očito da je toj popularnosti pridonijela uz kvalitetu proizvoda i gerilska marketinška strategija”. Na ulicu su, naime, Morana Radanović i njezin tim postavili kulisno drveće na kojem vise reklamni leci i kasete s proizvodom koji se tom prilikom dijelio zainteresiranim prolaznicima.

“Sugestija na zdravo voće koje se bere sa stabala voćaka i drvene kašete u kojima ih se skladišti i prevozi - to je inteligentna ideja o zdravoj kosi koju će taj proizvod temeljen na prirodnim sastojcima npr. svila i avokado, omogućiti njegovim korisnicima”, kaže dalje Branka Hlevnjak. A Đino Radanović sjeća se: “Bilo je zanimljivo gledati reakcije prolaznika, neki su pitali mogu li uzeti nekoliko komada reklamnih letaka sa sobom”.

U ULUPUH-u se mogu pogledati još mnogi predmeti koje je oblikovala Morana Radanović, a iz obiteljske ostavštine, npr. vizualni identiteti Linolade, boce maslinova ulja SMS, Cedevite, uz koju su izloženi i crteži kojima je istraživala boje za ovaj napitak, pa poklon za Europlakat u vidu umanjenog Kožarićeva sunca. Đino Radanović pronašao je i originalne nacrte za štand Mirne Rovinj, kao i turistički plakat za HTZ koji je po ideji povjesničara umjetnosti Radovana Ivančevića oblikovala prema djelima Ivana Rabuzina. Na izložbi je i plakat u vidu školskog autobusa nacrtanog na matematičkoj bilježnici koji je u doba Ante Sorića, ravnatelja MDC-a, danas Klovićevih dvora, pozivao djecu na izložbu...

Nevidljive poruke

Blanka Hlevnjak tumači: “Svaki konačni proizvod, bio on vezan na pakovanje ili događanje, ili u bilo kojem drugom obliku se materijalizirao, utemeljen je na ciljnoj skupini (široka populacija, djeca, mladi, glamur, vip i sl.), na njihovim stvarnim potrebama i navikama i na onim suptilnim nagovaračkim porukama koje se javljaju zakrabuljene u eksterijernom ili interijernom ludizmu, edukaciji ili gerilskoj interakciji.

Poruke oblikovane u pakovanjima gotovo su nevidljive, ali sugestivne: ambalaža čaja jednostavnim i mirnim rješenjem sugerira vrijeme obrednog opuštanja (five o’clock tea), ili se nudi kao ozbiljna kutija ljekovitosti; bočice Linolada privlače djecu jer su oni najveći konzumenti tog namaza; alkoholna fina i skupa pića (vino, pelinkovac, rakija) kao i čokoladne delicije pakovanjem sugeriraju povlaštene trenutke, većih ili manjih luksuza koje si valja priuštiti.

Kartonske ambalaže voćnih sokova blješte od radosti i zdravlja, dok se sokovi u bočicama trude šarmirati svojim skulpturalnim formama...”, te zaključuje: “Bilo da se radi o gerilskom marketingu, glamuroznim događajima promotivne namjere, o cjelovitim likovima, manjim ili većim scenografijama promotivnih punktova, ili jednostavno o dizajnu opreme, sve je to pod umjetničkim vodstvom s jakim autorskim udjelom Morane Radanović dizajnirano u klasi visoke estetike hrvatskog dizajna”.

Tagovi

ELIPSO

Izdvajamo