“Slike na izložbi prikazuju posljednje stoljeće u kojemu je talijanska umjetnost najvažnija na svijetu, posljednju školu iz koje je talijanska umjetnost dominirala čitavim zapadnim svijetom”, kaže Giovanni Carlo Federico Villa, profesor na Odsjeku za povijest umjetnosti u Bergamu i ravnatelj Gradskih muzeja Vicenze, muzeja iz koje su stigle umjetnine za veliku izložbu “Tiepolo i suvremenici” koja je za javnost u Muzeju za umjetnost i obrt otvorena 3. lipnja.
Kustos izložbe uz Villu je i Miroslav Gašparović, ravnatelj MUO. Na izložbu je, pod strogim osiguranjem i u za to posebno opremljenim kombijima, nekoliko njih, stiglo pedesetak vrijednih umjetnina. Prema pravilima struke, u sanducima u kojima su doputovale umjetnine su morale biti dvadeset i četiri sata kako bi se aklimatizirale, stanje su provjerili potom konzervatori i restauratori, te je započelo postavljanje.
Jutarnji je prvi dobio priliku razgledati izložbu. Iako se na izložbu poziva slikom “Vrijeme otkriva istinu” velikog Gianbattiste Tiepola, dok obilazimo izložbu talijanski kustos ističe kako je na izložbi među ovih pedeset umjetnina čak “osam remek-djela koja su ključna za talijansku povijest umjetnosti”. Neka potpisuje Tiepolo, neka njegovi suvremenici.
Cijenjen i uspješan
Odakle ovoliko važnih djela u Vicenzi, kada je poznato kako je Venecija bila centar umjetničkog svijeta? “Iz Vicenze su mnogi imućni kolekcionari, kako oni iz razdoblja baroka tako suvremeni, koji kupuju umjetnine i zatim ih doniraju našem muzeju”, odgovara mi Villa. Postojala je, uostalom, i uzrečica: “Nema Venecija toliko gondolijera, koliko Vicenza grofova i plemića.”
Kada se u Italiji slavila 300. obljetnica smrti Giambattiste Tiepola, a tom je prigodom i opus ovog umjetnika vraćen u interes javnosti, pisalo se o “tiepolomaniji”, a tadašnji ministar kulture Antonio Paolucci izjavio je, utvrđujući njegovu slavu, da “velika talijanska umjetnost umire s Tiepolom”. S tom se tvrdnjom slaže i Villa. Tiepolo je bio glavni protagonist galantnog stoljeća, bio je cijenjen među “plemstvom i bogatom gospodom”, svojim uporištima, kako je naglašavao, bio je uspješan, nazivali su ga najvećim slikarem Venecije, dobivao je narudžbe u gradu i u okolici.
Međutim, izložba obuhvaća čitavo stoljeće, pa uz Tiepola još neka imena koja su odredila talijanski povijest umjetnosti tog doba. Koncept izložbe jasno je naznačen već u prvoj ulaznoj prostoriji, u koju uz slike uvodi i glazba razdoblja, konkretno Vivaldija. Jedno od remek-djela izložbe, tumači nam Villa, slika je Giovannija Battista Piazzete, “Ekstaza svetog Franje” koja, kako kaže, “pokazuje sav patos kakav se slikao u visokom baroku”. Kraj ove slike nalazi se i Tiepolovo “Bezgrešno začeće”, koje je pak “početak prikazivanja radosti rokokoa kroz prikaz Bogorodice na nebu”. U istoj su sobi slike Tiepolova sina Giandomenica Tiepola. Kako se može pročitati u umjetnikovoj biografiji, bio je obiteljski čovjek, imao je devetero djece, dvoje je umrlo. Očevu su radionicu naslijedili Giandomenico i Lorenzo, od kojih je prvi bio talentiraniji. Međutim, talijanski kustos ističe kako je povijest prikazana kroz ovu prizmu zapravo nepravedna prema Giadomenicu Tiepolu: “Ovo je jedan od vrlo rijetkih slučajeva u povijesti umjetnosti da je otac genij, i da je njegov sin genij. Nepravedno je prema Giandomenicu da ga je očeva slava na neki način pojela, a na nekim njegovim djelima s kraja 18. i početka 19. stoljeća vidimo čak i naznake pokazivanja impresija putem slikarstva”, kaže.
Soba za Riccija
Vrlo su zanimljivi pejzaži, dalje, jedne od rijetkih slikarica tog razdoblja, Elisabette Marchioni, jedne od rijetkih slikarica razdoblja. Međutim, jedna je slika dobila samo svoju, zasebnu sobu, uz fotelje u kojima se može sjediti i promatrati sliku, a to je “Pogled na ruševine s ljudskim figurama” Sebastiana Riccija, i njegova nećaka, Marca Riccija. “Sebastiano Ricci bio je najtraženiji umjetnik svojeg razdoblja na čitavom Zapadu, slikao je za mnoge bogate kolekcionare. Međutim, ovom se slikom mijenja povijest pejzaža. Daleko od mitskih, idiličnih pejzaža, prikazuje realizam, pogled na ruševine s ljudskim figurama”, tumači Villa.
U sljedećoj se sobi na izložbi nalazi dvanaest bakroreza, sve iz ciklusa “Mašta stvara nesporazume”. Prikazani su među ostalim, Mladić, vrač i majmun na antiknim ruševinama, Vračevi promatraju zmiju, Astrolog i drugi likovi. Kustos Villa tumači kako su to “iznimni bakrorezi, koje je Tiepolo crtao za sebe, kada bi došao doma uvečer, nakon velikih narudžbi. Osobni su, prikazuju neka maštanja”. Nekoliko je i crteža, jedan prikazuje vojnika s leđa: “Tiepolo je naslućivao kraj onakve Venecije kakva je do tada bila poznata, crtež prikazuje melankoliju, prošlost koje više nema, svojevrstan osjećaj kraja svijeta”, kaže dalje.
Nakon pejzaža, u posljednjoj su sobi profanije teme, aktovi, autoportreti, ali i neke mitološke teme prikazane na drugačiji način nego što je bio do tada uvriježen. Primjer je slika Giambattiste Pittonija, “Dijana i nimfe”: “U baroku se najčešće prikazivao motiv kako njegovi vlastiti psi proždiru Akteona, nakon što ga je božica Dijana pretvorila u jelena jer ju je vidio golu. Na ovoj je slici, početku rokokoa, taj je dramatičan prizor u drugom planu, u pozadini a dominira hedonizam, naga boginja ružičaste puti i njezine nimfe”, tumači Villa.
Narudžba za odvjetnika
Posljednja slika na izložbi je i zvijezda izložbe, rad “La Verita svelata dal tempo”, prevedena kao “Vrijeme otkriva istinu” nastala 1744. godine, velikih dimenzija 254 puta 340 centimetara. Sliku je naručio tada znameniti odvjetnik iz Vicenze Carlo Cordellina za strop svoje palače u Vicenzi, inzistirao je na moralnim vrlinama pravednosti, želio je sebe prikazati u tom svjetlu. “Prizor se odvija na posve otvorenom nebu. Nema više nikakve arhitekture, Istina je portretirana ružičastim inkarnatom, drži svjetlost kao simbol nove kulture. Sličan je motiv u Vicenzi Tiepolo već ranije naslikao, što je vrlo vjerojatno vidio i odvjetnik Cordellina. Tiepolo je slikao za plemstvo Loschijevih, novopečene bogataše, koji su tek nedavno dobili grofovsku titulu.
“U prošlosti su imali jednog pretka razbojnika, pa ih nisu svi poštovali. Tiepolo je želio pokazati slikom da će istina, s vremenom doći na svoje, motiv je bio neka vrsta utjehe”, kaže Villa. Inače, to je slika uz čiju se reprodukciju često znao pojavljivati talijanski premijer Silvio Berlusconi, smatrajući da je slika jedan od amblema talijanske umjetnosti. “No, na reprodukciji su Istini pokrili grudi”, kaže Villa.
Inače, rijetka je prigoda da umjetnine napuštaju Italiju, no kako je muzej smješten unutar vile koju potpisuje znameniti Andrea Palladio na restauraciji, odlučili su se pokazati što imaju u Vicenzi. Neke od umjetnine nakon Zagreba moći će vidjeti i posjetitelji Puškinova muzeja u Moskvi. Treba čestitati i ravnatelju MUO Gašparoviću, jer ovo je nakon Rembrandtove “Večere u Emausu” te Guercinovih umjetnina, treća vrlo važna izložba razdoblja baroka koju priređuje u svojoj instituciji.
A što se tiče Tiepola, iako je imao zvjezdani status, opisivali su kako je “lucidni genij, koji svjetlost i sjenu prikazuje nepodnošljivom lakoćom”, te kako portretira “raskoš, mir i putenost”, iako je imao sretan obiteljski život, uspješnu radionicu, kronike bilježe kako je svoje posljednje dane provodio daleko od “domovine i obitelji, na madridskom dvoru, sve ravnodušnijem i negostoljubivijem, gdje je postao predmetom stalnih zamjerki i uhođenja predstavnika crkve i bio na meti dogmatične kivnosti najhladnijeg i najsuhoparnijeg među klasicistima”, umjetnika čije je ime i prezime vrijeme pregazilo.