U Muzeju suvremene umjetnosti u Teheranu nalazi se najvažnija zbirka američke i europske umjetnosti 20. stoljeća izvan zapadnog svijeta.
No, još od islamske revolucije 1979, dakle gotovo puna četiri desetljeća, zbirku je bilo nemoguće vidjeti, osim vrlo rijetko na ponekim izložbama u Teheranu.
Sada prvi put šezdeset umjetnina iz ovog muzeja putuje izvan Irana. U Nacionalnoj galeriji državnih muzeja u Berlinu izložba teheranskih umjetnina otvorit će se u prosincu ove godine, i trajati tri mjeseca, nakon čega odlazi i u Muzej Smithsonian Hirshhorn u Washingtonu.
Neprocjenjiva zbirka
Pismo namjere za izložbu potpisao je njemački ministar vanjskih poslova Frank-Walter Steinmeier. Međutim, nisu svi u njemačkoj javnosti na izložbu gledali isključivo kao na čin ljubitelja umjetnosti. Dio javnosti kritične prema sadašnjoj njemačkoj vlasti smatra da su troškovi izložbe preveliki (procjene o tome koliko bi izložba mogla koštati variraju, najčešće se spominju četiri milijuna eura, dok djela koja dolaze u Berlin vrijede u osiguranju čak milijardu i pol eura), te tumače da je riječ o oportunizmu – sada kad se s Iranom može trgovati, njemačke bi tvrtke mogle ekonomski profitirati.
Umjetnički krugovi ne dijele ovu skepsu i vlada veliko uzbuđenje oko izložbe iz kolekcije u kojoj je, primjerice, “Mural na crvenoj indijanskoj zemlji” Jacksona Pollocka iz 1950, koji su aukcijske kuće, kao jedan od najvećih i najvažnijih umjetnikovih radova, procijenile na 250 milijuna dolara.
Umjetnine je kupovala tadašnja vladarica Farah Diba Pahlavi, koja je studirala u Parizu, bila je zaljubljenica u umjetnost, a željela je više od nametnute tradicionalne uloge šahove supruge. Nijedna od čak 1500 umjetnina nije kupljena bez njezina znanja, bilo da je riječ o djelima umjetnika sa Zapada, bilo iranskih umjetnika.
Kupovina se, u financijskom pogledu, odvijala u zlatno doba Irana kad je ta zemlja zarađivala ponajviše od trgovine naftom. Odnosno, zbirku je izravno financirala Nacionalna iranska naftna kompanija.Trgovcima umjetninama i kustosima sa Zapada koji su trgovali s Iranom bilo je zabranjeno reći što su prodali i po kojoj cijeni.
Prvi je ravnatelj muzeja bio Kamran Diba, rođak Farah Diba Pahlavi, koji je studirao arhitekturu na Sveučilištu Howard, a autor je i same građevine nastale u kombinaciji tradicionalnog i modernog stila.
U kolekciji se nalazi čak 30 slika Pabla Picassa, među kojima je najpoznatija “Slikar i model” iz 1927, procijenjena na 30 milijuna eura, koju je povjesničar umjetnosti Jeremy Melius opisao kao “jedan od najvećih dosega Picassove karijere”, među zastupljenim su umjetnicima još Claude Monet, Paul Gauguin, Henri Toulouse-Lautrec, Vincent Van Gogh, Rodin, Marc Chagall, Georges Braque, Diego Rivera, dvanaest radova Jaspera Johnsa i Roberta Rauschenberga i petnaest Andyja Warhola, među kojima su “Mick Jagger”, “Marilyn Monroe” i “Mao Tse Tung”. Najvredniji Warholov rad je “Samoubojstvo (Ljubičasti čovjek koji skače)” iz 1963. godine, akrilik na platnu, slika iz serije “Smrt i nesreće” – podsjetimo kako je nedavno djelo iz ovog ciklusa na jednoj aukciji prodano za više od 100 milijuna dolara.
Na posmrtnoj aukciji kolekcionara Josefa Rosensafta Iran je svojedobno kupio čitavu njegovu kolekciju, koja je uključivala i “Mrtvu prirodu s japanskim drvorezom” Paula Gauguina. Ta je slika tada koštala 1,4 milijuna, što je bio rekord za ovog umjetnika, no danas vrijedi 45 milijuna dolara, iako u ekskluzivnim krugovima na tržištu umjetnina neki kažu da bi japanski kolekcionari ponudili čak i više. Država Monaco, pak, nudila je za triptih Francisa Bacona 100 milijuna dolara, no do transakcije nije došlo.
Moglo bi se nabrajati još, popis je uistinu impresivan.
Milijunske transakcije
Sva su ta djela nakon revolucije 1979. završila u podrumu Muzeja, u koji su u veljači te godine ušle oružane snage. Tom je prilikom Mehdi Kowsar, tadašnji ravnatelj muzeja, vojsci dao inventurnu listu s cijenama koje je vladarica platila za svaki komad. Nakon predaje liste s obitelji je otišao u Italiju, gdje je na Univerzitetu u Rimu predavao umjetnosti, i u Iran se više nije vraćao. “Bila je to vrlo opasna situacija”, ispričao je Kowsar u intervjuu za Bloomberg potkraj prošle godine. “Nadao sam se da nitko neće ništa ukrasti ako potpišu nešto službeno.”
Uistinu je golema kolekcija ostala netaknuta, unatoč mnogim ponudama, osim dva izuzetka: portreta Farah, rad Andyja Warhola, koju je prije godinu dana nožem uništio jedan fanatik, i akta Willema de Kooninga. De Kooningov je rad, naime, zamijenjen za znamenitu knjigu minijatura staru 400 godina, zvanu “Shahnama” ili “Knjiga kraljeva”, koja je bila u posjedu bogate američke obitelji Houghton.
Prvo su Houghtonovi tražili u razmjeni više djela, među kojima su i ona Jacksona Pollocka, Joana Miróa, Pabla Picassa, Augustea Renoira. Iranci su bili spremni odreći se samo de Kooninga, čiji su akt opisali kao “grotesknu, nagu ženu bez oblina”, “antislamsku sliku”. Inače, vrijednost transakcije koja se odvila početkom 90-ih godina prošlog stoljeća bila je oko 20 milijuna dolara. De Kooninga sada posjeduje poznati kolekcionar Steven Cohen, koji je sliku kupio za 137, 5 milijuna dolara.
Kolekcija je također, kako je prenio Bloomberg, priča o Firouzu Shabaziju Moghadamu, čovjeku koji se 1977. u muzeju zaposlio kao vozač i do tada nije imao nikakve veze s umjetnošću. No, nakon što su iz muzeja otišli ravnatelj i kustosi, njegovo je životno djelo bilo očuvanje ovih umjetnina: “Ne znam odakle mi snaga, inače sam bojažljiv čovjek, no s ovim muzejom bio sam poput lava”, rekao je Bloombergu. Prije dvije godine je umirovljen, no sad se angažirao kako bi pomogao u pripremi berlinske i washingtonske izložbe jer zbirku zna napamet. Završio je srednju strukovnu školu, no u međuvremenu je pročitao niz knjiga o umjetnosti, te je čak pokušao identificirati nekoliko slika čija je papirologija izgubljena. Boljelo ga je što je nakon 1979. godine tadašnji režim imenovao dvadesetak ljudi koji su vodili muzej, a nisu imali pojma o umjetnosti niti poštovanja prema djelima. Govorili su da je riječ o djetinjastim slikama, da bi sami mogli bolje, a nakon što im je Firouza Shabazi Moghadam, kako se danas sjeća, rekao da je riječ o Picassu, nisu bili nimalo impresionirani.
Shabaziju su najdraži radovi bili Marka Rothka: “Imao sam mnoge probleme u životu, njegova su me djela uvijek smirivala”. U posjedu muzeja su dva platna ovog američkog umjetnika, svako procijenjeno na 170 milijuna dolara.
Prve izložbe
Tek 1999. godine, dakle desetljeće nakon smrti Ruholaha Homeinija, muzej je napravio prvu izložbu umjetnika sa Zapada, na kojoj su bila djela pop art umjetnika poput Davida Hockneyja, Roya Lichtensteina, Roberta Rauschenberga i Andyja Warhola. To konkretno znači da ravnatelji, koji su svoje izvještaje podnosili Ministarstvu kulture i islamskom vodstvu, jednom godišnje na par tjedana izlože nekoliko desetaka djela zapadnih umjetnika, a pritom ne izazivaju konzervativnije struje. Tako, primjerice, nisu izlagani aktovi umjetnika kao što su Pablo Picasso i Edvard Munch, veliko platno sa jedanaest aktova u prirodi “Zlatno doba” koje potpisuje Andre Derain, “Gabriela s otvorenom bluzom”, djelo fine erotike koje potpisuje Pierre-Auguste Renoir, iz 1907, inače procijenjeno na osam milijuna dolara
Skandalozna slika
To je pravilo, doduše, 2005. prekršio tadašnji provokativni ravnatelj muzeja, Alireza Sami Azar, izloživši Francisa Bacona iz 1968, sliku “Dvije figure leže na krevetu s čuvarima” - figure su dva naga čovjeka koji leže, svaki na jednoj strani kreveta. Motiv je primijetio čuvar u muzeju koji je odmah obavijestio Ministarstvo kulture, iz kojeg su odmah naredili da se slika skine.
Sami Azar zatražio je pismeno očitovanje kako bi odgodio skidanje slike te kako bi britanski ambasador i ostali uglednici mogli vidjeti Baconov rad na otvaranju, objašnjavajući: “To su muške figure, ne ženske, i poluapstraktne su, scena nije opscena, mogli bi biti braća”.
Odgovor je, međutim, glasio: “Znamo da su to homoseksualci, spavaju u krevetu, ne treba nam takav skandal sada kad konzervativci dolaze na vlast i traže izgovore da bi nas napadali”.
Sadašnji ravnatelj Majid Mollanoroozi, kao i svi prethodni ravnatelji, kaže kako ne namjeravaju prodavati umjetnine, čak ni one najmanje vrijedne u zbirci, i nada se da će izložba u Berlinu baciti novo svjetlo na umjetnine.
Nekadašnja vladarica Farah, vrlo lijepa žena kojoj je danas 77 godina (supruga je izgubila već osamdesetih), za sada se nije oglasila u vezi s ovom izložbom. Međutim, prisutna je u javnom životu, živi između Amerike i Francuske, napisala je 2004. godine knjigu sjećanja na svojeg muža. Dala je svojedobno intervju Guardianu u vezi s umjetničkom kolekcijom za koju je ona bila najzaslužnija, pa je tako i novinarima potvrdila da je ona osobno nadgledala svaku kupnju, te kako joj je želja bila, među ostalim, sakupiti zbirku, ali “potaknuti kolekcionare da ne kupuju i promoviraju samo tradicionalnu umjetnost, već i umjetnost Zapada”. No, ideju za muzej posvećen suvremenoj umjetnosti dobila je od iranske umjetnice Iran Darroudi. Umjetnine je sa Zapada, kako je rekla, kupovala preko dvoje Amerikanaca, Davida Gallowaya i Donne Stein. Donna Stein rekla je kasnije kako je “uživala u tom razdoblju, no bilo joj je zabranjeno ikome reći što kupuje za Iran”.