Ono u čemu griješe institucije, nadoknađuju pojedinci. Dok većina hrvatskih mainstream, državnih i gradskih, muzejskih i galerijskih institucija ide na sigurno, ne riskirajući, izlažući imena koja su se već negdje uspjela potvrditi, bez prevelikog interesa za otkrivanje novog i onog što zanima nove generacije, te su generacije shvatile da im nema druge nego se same organizirati kako bi ono što rade došlo u fokus javnosti.
Zato je zadnjih godina iskrsnulo mnogo književnih, slikarskih, fotografskih festivala koje organiziraju pojedini autori, preuzimajući ulogu kustosa ili organizatora. Riječ je mahom o autorima koji su rođeni sredinom osamdesetih ili početkom devedesetih.
Jedan od takvih je i Međunarodni festival ilustracije “36 Mountains” koji organizira Jelena Bando. Akademska slikarica koja je diplomirala kod Matka Vekića, a studirala je i kod Zlatka Kesera, zanimljiva je mlada autorica, na njezinim je ranim radovima vidljiv utjecaj rukopisa njezinih profesora (poslije kreće svojim putem), te pariške suvremene scene. Upravo je nakon povratka iz Pariza, gdje je neko vrijeme živjela i stvarala, te je izlagala i u galeriji Nouvelle Orange, odlučila pokrenuti Festival ilustracije. Festival je počeo, kako i sama kaže, kao studentska zabava, u međuvremenu je poprimio ozbiljnije konotacije. Usto, promijenio je lokaciju pa je iz galerije Greta preselio u Hrvatsko društvo likovnih umjetnika, , gdje počinje u petak, 2. rujna.
Ilustracije se izlažu u bloku, Festival je naziv dobio prema možda najpoznatijem radu iz japanske povijesti umjetnosti u međunarodnom kontekstu, “36 pogleda na planinu Fuji”, čiji je autor Hokusai, umjetnik koji je obilježio prvu polovicu 19. stoljeća, a u tom je radu u tzv. concertina bloku naslikao 36 verzija iste planine u različita doba.
Korištenje bilježnice u umjetnosti ima svoje korijene i u nas, primjerice dnevnički zapisi Julija Knifera s punim se pravom izlažu ravnopravno s njegovim umjetničkim radovima.
U tom concertina bloku, na Festivalu ilustracije, umjetnici imaju slobodu napraviti što žele.
Ove su godine među izlagačima Ivona Jurić, jedno od najboljih imena mlađe generacije slikara, koja slika neobične prizore iz prirode, s tragovima koje je ostavio ljudski lik, no bez konkretnog čovjeka na slici, majstorica crteža olovkom Maja Rožman, grafički dizajner Luka Juras.
Potom, i umjetnici koji su svoj rukopis djelomice formirali ili u sklopu ulične umjetnosti, kao što su Slaven Kosanović Lunar ili njemački umjetnik Boris Hoppek, ili u stripu, čija je predstavnica Dunja Janković (Hoppek i Dunja Janković, inače, autori su vrlo zanimljive instalacije “This is not a copy of curch”, koja je upravo izložena na Bijenalu u Šangaju)...
Izložbu prati i niz predavanja, spomenimo ono Vedrana Klemensa te umjetnice OKO - njezin se rad u bilježnici temelji na kosturima i ružičastoj boji.
Iako već postoji Bijenale ilustracije u Klovićevim dvorima, nije teško pretpostaviti zašto su autori mlađe generacije smatrali da je potreban još jedan, u Klovićevim je dvorima bijenale, kolokvijalno rečeno, “old school”. Naravno, takva podjela nije striktna.