MODERNA GALERIJA

POGLED U VIŠE OD POLA STOLJEĆA STVARALAŠTVA SLAVKA ŠOHAJA Intimni svijet slikara melankolika koji je odolijevao pomodnim trendovima

AUTOR:
    • Romina Peritz

  • OBJAVLJENO:
  • 03.10.2017. u 22:00

  •  

    Slikar Slavko Šohaj bio je samozatajan, ozbiljan čovjek. Cijeli je život proveo na istom radnom mjestu crtača u Arheološkom muzeju na Zrinjevcu. Svirao je violinu, a u njegovu ateljeu u Križanićevoj 11 uvijek se mogla čuti glazba.

    Naročito je volio Chopina. U slikarskoj paleti najdraža mu je bila plava boja koja je najbolje održavala njegovu melankoličnu narav. Bio je jedan od posljednjih predstavnika građanskog, tradicionalnog slikarstva, i jedan od posljednjih klasika moderne.

    Umjetnik dugog stvaralačkog vijeka, umro je 2003. godine u 95. godini, koji je učio kod Babića i Becića, nije mario za poslijeratne umjetničke trendove i nije se priklonio avangardi šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Ipak, stvorio je velik i impresivan slikarski opus vrlo individualan i karakterističan, bez pretjeranih traženja i oscilacija. Šohaj je, ukratko, vrlo rano stvorio vlastiti, prepoznatljivi stil kojemu je s varijacijama ostao vjeran do kraja života.

     

    Velika donacija

    Šohajev svijet vlastite intime koju predstavljaju predmeti i ambijenti oko kojih se odvijao njegov život, a to je prije svega bio njegov atelje, otkriva velika izložba koju priređuje zagrebačka Moderna galerija (3. listopada - 5. studenoga 2017.) u povodu nekoliko velikih donacija samog slikara, a posljednjih godina i umjetnikove supruge dr. Hede Dubac Šohaj. Osim doniranih djela, za izložbu su posuđene i slike iz privatnih kolekcija te nekih institucija poput Matice hrvatske, Sabora, MSU-a i dr.

    Autor izložbe Igor Zidić kaže kako izložba pokazuje slikara kojega smo počeli zaboravljati, a onda i dijelom nepoznatog slikara. Vrlo velik broj slika na izložbi naslovljenoj “Donacije i zbirke” nikada dosad nije izlagan, a Šohaju nakon smrti nije priređena veća izložba. Za života Slavko Šohaj je međutim imao više retrospektiva.

    “Gotovo da nema dobre kolekcije bez njegovih slika”, kaže mi Igor Zidić, dok obilazimo postav koji je zauzeo cijeli prvi kat Moderne galerije. “Prvi njegov kupac i mecena bio je Slavko Flögel. Njegova je bila poznata zagrebačka zbirka koja je, zbog toga što vlast nije bila za nju zainteresirana, danas u Beogradu. Flögel je bio prvi Šohajev privatni kolekcionar i sponzor.” Kolekcionari su Šohaja, hoće reći Zidić, odmah prepoznali.

    Šohajev debi bio je 1934. godine s Grupom trojice, da bi se sredinom 20. stoljeća potpuno afirmirao. Prva, pak, međunarodna afirmacija dolazi usred Drugog svjetskog rata 1942. godine na Venecijanskom bijenalu. Tijekom rata Šohaja je hapsila i ispitivala ustaška vlast zbog sumnji da je surađivao s ljevičarima. Njegova prijateljica Marija Hanževački 1944. bila je strijeljana. “Šohaj nije dvojio: umjetnosti ne bi pomoglo to da je samo politički oporbena, militantnoj, fašističkoj opciji i on je u Zagrebu nastavio živjeti i slikati kao prije”, navodi Zidić o tom razdoblju slikareva života.

     

    Usklađeni kolorit

    Poslije rata od 1945. Šohaj je vrlo aktivan te uživa reputaciju dobrog slikara. “U vrijeme socrealizma bio je na tragu postimpresionizma i cézanneizma, a od 60-ih godina slika to svoje slikarstvo koje je pomalo izvedeno iz Cézannea, a u nekom kasnijem razdoblju ima i pouka koje je izvukao iz Matisseova djela. No uvijek je njegovo slikarstvo bilo individualno“, objašnjava Zidić. “Nije robovao nekom velikom inozemnom slikaru, nego je stvorio nešto što je zaista Šohajev stil.”

    Utjecaj provansalskog majstora, čija je djela mogao vidjeti u Parizu koji posjećuje u dva navrata 30-ih godina, naročito je vidljiv u mrtvim prirodama i nekim portretima (Kaktus i jabuke, Kruške, Dječak II, Djevojka u crvenom prsluku). Od šezdesetih godina slike su mu dekorativnije i plošnije pod utjecajem Matissea (Lubenica, Obala, Čaša na kružnoj draperiji).

    Šohajeve slike karakterizira fino usklađeni kolorit dominantnih plavih, zelenih i ljubičastih tonova - njegov smisao za glazbu i glazbena naobrazba, dolazi do izražaju upravo u slaganju boja - te jedan vrlo uzak raspon tema i motiva. Dominiraju interijeri, mrtve prirode, aktovi modela u ateljeu i portreti supruge dok je, kad je riječ o pejzažu, slikao isključivo zagrebačke vedute - Tomislavac i Strossmayerov trg - te motive iz Dalmacije - Ugljan, Dugi otok, Zadar.

    Cézanneizam

    “Osim pejzaža koji su njegov izlazak u svijet, sve drugo se zbiva u njegovu ateljeu - bilo da je akt, mrtva priroda, ili slikar okružen predmetima i štafelajem. Ova se izložba može na neki način staviti pod egidu ‘Ja i moj atelje’, jer 90 posto svega što je Šohaj naslikao i što je ovdje izloženo su motivi iz njegova ateljea”, kaže Zidić koji je na izložbu uvrstio i nekoliko radova u kojima Šohaj pokušava slikati apstraktno. “Napravio je nekoliko slika i odustao iako je to izgledalo dobro. Rekao mi je jednom prilikom da nije nalazio u tome nikakvo zadovoljstvo. I povukao se”.

    Šohaj je bio umjetnik, kako navodi autor izložbe, koji suprotno načelima svih avangardi vidio sebe kao tradicijskog slikara, kojemu nije bilo u interesu da ni u čemu bude prvi. “Svoju je važnost izborio u antologijskim djelima u kontekstu hrvatskog cézanneizma.” A taj hrvatski cézanneizam nije bio, napominje Zidić, mala škola prepisivanja, već najpouzdaniji put prema europskom modernitetu. “Povjesničar hrvatske moderne umjetnosti mora postaviti pitanje u kojem smo mi to segmentu avangardi (do 1940.) uopće participirali kao neka inovativna sredina ili barem simbolično sudjelovali ulogom nekog iznimno nadarenog pojedinca u modernističkim pokretima, a da bismo se olako odnosili prema dotadašnjim dometima naših cézanneista?”

     

    Zidićev Šohaj u Modernoj galeriji izložba je koju vrijedi pogledati iz nekoliko razloga. Osim što je podsjetnik na opus danas već pomalo zaboravljenog majstora i što otkriva neke dosad neviđene radove, ona pokazuje da ponekad djelo ne mora nužno biti ispred svog vremena, ne mora težiti eksperimentu i novini, ne mora biti “moderno” u smislu prenošenja duha vremena u kojem stvara umjetnik. Može jednostavno biti dobra, “lijepa” slika koja odolijeva modi i trendovima, a opet ostaje za vječnost. Šohajevu izložbu u Modernoj galeriji trebaju pogledati prije svega oni koju sumnjaju u moć klasične slike i modernog slikarstva.

    Izdvajamo