S doktorom Matejem Kneževićem našla sam se dan prije nego što je otputovao u Rim na kongres urologa na temu najnovija istraživanja o bubrežnim kamencima. No, predmet našeg razgovora nisu urološka pitanja, nego nagrada koju je dobio u jednom drugom području, umjetničkom. Žiri Instituta za suvremenu umjetnost dr. Mateja Kneževića proglasio je najboljim mladim umjetnikom. Nagrada Instituta nosi ime velikog Radoslava Putara, povjesničara umjetnosti koji je kulturnu scenu preusmjerio prema suvremenom likovnom jeziku, a dodjeljuje se na godišnjoj razini.
Knežević je diplomirao na Medicinskom fakultetu, dobio je svojedobno dekanovu nagradu kao najbolji student na godini. Radio je prvo u bolnici u Slavonskom Brodu, odakle je rodom, a danas radi u Klinici za urologiju u zagrebačkoj bolnici Sestre milosrdnice u Vinogradskoj ulici.
No, umjetnošću se bavi vrlo promišljeno i ne bi se moglo tvrditi da je riječ samo o hobiju.
Nagrada mu je uručena u riječkom Muzeju moderne i suvremene umjetnosti, a o najboljima je odlučivao, uz prošlogodišnjeg pobjednika Niku Mihaljevića, žiri kritičara: Boris Greiner, Marta Kiš i Miroslav Karić. U konkurenciji su bili već razvikani autori, poput npr. Ane Sladetić. Je li očekivao nagradu, pitam Kneževića. “Ne. Znam da zvuči kao fraza, ali bilo mi je iznenađenje kad sam ušao u uži krug, još veće kad su proglasili pobjednika. Meni je to bila prilika za druženje s umjetnicima, povod za upoznavanje.” Pobjeda mu osigurava i studijski boravak u New Yorku, u organizaciji Residency Unlimited.
No, prije umjetničke stipendije odlazi na spomenutu medicinsku konferenciju u Rim. Pretpostavljam da dok putuje, u slobodno vrijeme obilazi muzeje i galerije. Što će prvo pogledati u Rimu? “Zapravo, ne znam, to odlučim tijekom puta, u avionu. Neću obilaziti razvikane muzeje, moju pozornost u pravilu privuku manje galerije koje izlažu suvremene umjetnike za koje možda i nisam čuo, ali će mi otkriti nešto novo”, kaže. Bavi se i slikarstvom i videom i fotografijom i grafičkim dizajnom i instalacijama - ukratko, mnogim granama umjetnosti. Kako kaže: “Volim promjene, zanimaju me nova istraživanja koja sa sobom nosi novi medij. Želio bih se npr. okušati i u mediju performansa. Ipak, najvažnija mi je priča koja je u pozadini rada, koja je rad pokrenula”.
Neobični materijali
Dosad se pretežno bavio društveno angažiranim temama. No, tema je instalacije kojom je pobijedio i osvojio nagradu “Putar” obitelj, intimnost. Naziv je “Uđite, ne morate se izuvati”.
“To je fraza pristojnosti koja se prije često koristila, kad bi došli gosti, upotrebljava se i danas”, kaže taj 33-godišnjak. U instalaciji su elementi koji simboliziraju dom: kauč, tepih, polica, no kauč gradi od kikirikija u ljuskama, tog vrlo krhkog materijala: “U posljednje me vrijeme privlače neobični materijali. A tema je rada priča koja polako počinje okupirati moju generaciju, obitelj, savijanje gnijezda. I koliko su krhki ljudski odnosi, koliko obitelj traži neprekidnu njegu i pažnju”, kaže. Ideja o kikirikiju pala mu je na pamet u spontanom razgovoru s prijateljima, kad se govorilo o njegovu odlasku iz Slavonskom Broda u Zagreb, brinula ga je selidba, promjena, odlazak iz rodnog grada: “Jedan me prijatelj tada tješio: ‘Ma to ti je kikiriki’, što je podrazumijevalo određenu lakoću. To mi se urezalo. I u prijašnjim sam se radovima bavio temom migracija, posebno iz Slavonije”.
Živi u Zagrebu sa suprugom i dvije kćeri. Ima li obitelj razumijevanja za njegovu potrebu za umjetničkim izražavanjem? “Ne samo da imaju razumijevanja, nego mi i pomažu. Primjerice, pomagale su mi i prilikom nagrađenog rada, slagati instalaciju od kikirikija. Mislim da je to među ostalim i vrlo dobar način demistifikacije umjetnosti za djecu.” Uostalom, kako kaže, “ideja mi je za prethodni rad došla dok sam kćerima čitao Ivicu i Maricu, pa sam na novi način počeo promatrati taj odnos gorkog i slatkog koji se pojavljuje u bajci”. Na temelju te bajke u Galeriji Vladimir Nazor 2015. godine predstavio je instalaciju “Skeksi”, odnosno “Bittersweet”. Čitava je izložba bila od čajnih kolutića. Od tih je kolutića oblikovao tri velike kovanice: jednog eura, jedne kune i jednog franka (u godini nastavka “afere Franak”, kad je stigla i presuda Vrhovnog suda). Skeksi je spoj dviju riječi, keksi i skepticizam. Značenje je preneseno: sladak okus obećanja koji potiče da se zagrize više nego što se može, i gorak okus koji dolazi na kraju.
Umjetnost i medicina
Bavio se i bavi se grafičkim dizajnom, npr. za neprofitnu udrugu Art Kino iz Slavonskog Broda, s kojom surađuje već godinama, a o toj će suradnji uskoro izaći monografija.
Radi u Vinogradskoj od 7 do 15 sati, tu su i dežurstva, nužne specijalizacije, pa dvoje vrtićke djece. Na stranici na kojoj se ocjenjuju liječnici, od pacijenta dobio čistu peticu, kao i nekoliko stručnih radova iz područja medicine. Koliko mu, uz sve to, ostane vremena za umjetnost? “O umjetnosti aktivno na dnevnoj bazi promišljam već godinama. Kod mene je umjetnost proces koji se neprekidno odvija, ideje mi mogu pasti na pamet i na dječjem igralištu, pa sve zapišem u blokić koji nosim sa sobom. Taj dolazak do kvalitetne ideje, pa filtriranje ostalih ideja, to je najteži dio procesa. Ostalo je sve lako. I uvijek me zanima ispričati priču, ma kako bila crna ili koliko god se takvom činila u trenutku, kroz humor.”
Da će se ozbiljnije baviti umjetnošću, odlučio je tijekom studija na Medicinskom fakultetu: “Upravo sam se na studiju naučio dobro organizirati, a s dobrom organizacijom sve se može. Umjetnost i medicina dvije su suprotnosti pa mi je odgovarala promjena”.
Je li u osnovnoj školi bio bolji u likovnom ili pak u predmetima koji su vezani na medicinu? “Išlo mi je dobro i jedno i drugo, jednako.” No, naposljetku se ipak odlučio za studij medicine? “Da, osjećao sam poriv u sebi da se bavim medicinom”. No, paralelno se, nadodaje, mnogo obrazovao na području umjetnosti, čitajući knjige, obilazeći muzeje i galerije u kojem god se gradu našao. Iz pozicije u kojoj se nalazi može pružiti drukčije viđenje. Znam već neke doktore koji se bave umjetnošću, kažem mu, neke pak koji pišu knjige iz povijesti umjetnosti. “Da, neki moji drugi kolege uspješno sviraju jazz ili se bave sportom, ima ih u mnogim granama, to je ta potreba za nečim drukčijim.”
Na Putar je prvo mislio prijaviti dva ranija projekta, “Glupiciranje - trening za nemogućnosti” i “Ma moraš ti njega znat!”, oba su, kaže, “nastavak mog dosadašnjeg istraživanja iz područja ozbiljnih aktualnosti upakiranih u neozbiljnu formu”.
U tu bi se kategoriju mnogi ubrojiti mnogi njegovi radovi, primjerice iz ciklusa “Kupujem, dakle jesam”: parafraza znamenite misli filozofa Renéa Descartesa “Mislim, dakle jesam” poslužila mu je kao polazište za kritiku sveprisutnog konzumerizma, pa uz rad na kojemu ispisuje navedenu misao crta i velika kolica za shopping. U temu konzumerizma može se ubrojiti i komoda preko koje slika golemi barkod. Potom, slika žene u donjem vešu koja opušteno sjedeći na stolici čita o vikend-akciji na rajčice, a slikom sivih tonova dominira rajčica neobične crvene boje. Pa lightbox koji je postavio svojedobno iznad kauča u dnevnom boravku, na kojemu piše “Iznajmljujem reklamni prostor”. Pa kupljene jabuke u plastičnoj vrećici s bar kodom: klasična tema mrtve prirode u kontekstu potrošačkog društva...