Vjerujem da nema stvora u Hrvatskoj kojemu na vijest o podizanju Meštrovićeva spomenika Ruđeru Boškoviću ispred Zvjezdarnice u Milanu nije zaigralo srce i u kojemu se nije probudio osjećaj ponosa. Nije to mala stvar. Veliki znanstvenik u srcu velikoga grada s kojim je bio toliko vezan.
Ipak, ne kvareći početne euforične glase i ne gaseći pravo oduševljenje s kojim je sve to došlo, prošlo i ostalo zanavijek, nama je, uz tu sretnu i lijepu činjenicu, ostala, ipak, “kost u grlu” domaće proizvodnje. A ta gost u grlu je cjelokupna povijest stradanja Instituta Ruđer Bošković, povijest stradanja jednog kipa (Tesla), odnosno razbijanja cjeline (park i dva kipa). Naposljetku, kost u grlu je nepoštivanje zamolbe i želje samoga Ivana Meštrovića. Stoga je anatomija toga slučaja tipično domaća ili hrvatska, i govori o našem odnosu prema postavljenim spomenicima i cjelinama, svekolikim inicijativama i, zapravo, samovoljama moćnih a neukih.
Drugi odljev
Saga o Ruđeru svoj je početka imala prije trideset godina, još tamo od izložbe Ivana Meštrovića u Milanu 1986. Upravo tada, zalaganjem umjetnikove kćeri, gospođe Marice Meštrović, napravljen je drugi odljev spomenika koji se nalazi(o) u parku Instituta Ruđer Bošković. Inicijativa koja je potekla iz “dijela obitelji” dobila je nakon gotovo 30 godina svoju konačnu potvrdu činom obnove procedure za postavljanje spomenika koju je lani potpisao bivši ministar kulture Zlatko Hasanbegović.
Zaista, ne treba zanovijetati i kvariti raspoloženje, pa čak i željom (?) samoga umjetnika da se ne radi duplikat i da se ne dođe u napast za neku drugu lokaciju i priliku. A kako je prostor Instituta zapravo za mnoge tek dvorište a ne park i kako je taj park sa dvije skulpture Ruđera i Tesle čini nepovredivu cjelinu, i kako je to svojevrsni misleni sklop i cjelina, otimanje jednoga i dupliciranje drugoga ne čini se (osim ovakvim zanovijetalima poput mene), nikome upitnim. Bilo je ovdje i većih podviga! Rušenje i miniranje Dotrščine (i još 2999-ak dotrščina!), kao i uništenja Zida boli! I kao što nema niti kulture sastavljene od nekulture, tako niti nasilništvo i divljaštvo nemaju predznak.
Ali vratimo se problemu opljačkanoga i okljaštrenoga, sada i “krezuboga” Parka IRB-a, koji je zadobio i ostao u statusu samoposluge; uzmeš kako te volja, ili kako ti drago - što bi kazao veliki pisac. Nema veze što su Park, Ruđer i Tesla jedna cjelina, jedno sinergijski smisleno povezano djelo (uostalom, Tesli je uzor Ruđer, što se lijepo vidi i na slavnoj fotografiji na kojoj Tesla u ruci drži knjigu velikoga Ruđera). Treba li ponoviti: CJELINA! Ali što će u jednom parku i Ruđer i Nikola, a koje gledaju samo oni koji ga htjeli-ne htjeli moraju gledati, nesabrani i “smotani” znanstvenici, i znanstveni novaci koji, eto, tim parkom moraju prolaziti a da, zapravo, kipove i cjelinu i ne vide.
O Tesli i otimačini Tesle znamo sve. To su lanjski snijezi. To je bila najobičnije nasilništvo i ništa više. A otimanje Nikole Tesle praćeno je u početku zgražanjem i nevjericom samih članova obitelji, a ubrzo i preobrazbom i njihovim slaganjem sabranim u nekoliko rečenica koje nastoje reći da će tako puno više ljudi vidjeti ovo djelo. Logika bi i zdravi razum tako nalagali da i sami nasljednici otvore vrata svojih domova te da sve privatne kolekcije svijeta izbace svoje slavne stanare iz svojih kuća i postave ih u širi, javni prostor gdje će ih “puno više ljudi vidjeti”. Divna logika! Demokratska! I tako je Nikola Tesla jednostavno iz parka ispario i ukazao se na drugome mjestu na kojemu sada, komemorirajući jedan drugome, jadikuju i kip i prostor.
Pismo Čurčinu
“Stručno“ obrazloženje vodećega čovjeka grada je bilo da kip “korespondira sa Zdencem života” (sic!), još “stručnije” da, on, kip “tamo može stati” (ex predsjednik po zanimanju antifašist) što je, dakako, kruna stručnoga mišljenja. Što se tiče Nikole Tesle, sve je, unutar hrvatske magle, posve jasno. U pismu svojemu prijatelju Milanu Čurčinu nekoliko godina prije svoje smrti (1958), Meštrović piše: ”Original u gipsu treba poništiti jer je dovoljno da ima odljev u bronci na javnom mjestu u Zagrebu. Sa ovime će mi biti ušteđena eventualna napastovanja da traže repliku za neko drugo mjesto, što ja ne želim.” Pismo je pisamce… koje nikoga ne obavezuje (kao, primjerice, niti sama želja - oporuka Ante Starčevića - Oca domovine; pa ipak - eto ga u Osijeku!). Pismo je tek pisamce, a to mu dođe kao i neko naše ogledalce. Ruđer je, ipak, nešto drugo; on se samo podvostručio, ima svoje drugo “ja” u velikom Milanu, i bolje je prošao od Nikole Tesle. Stoga sve drugo što ćemo i ovdje reći, za našu je internu, domaću uporabu.
Moram iskreno priznati da ne znam za neku sličnu prepreku, zabranu ili želju samoga umjetnika u svezi Ruđerova “podvostručenja”, a time otvorene ili zatvorene mogućnosti da kip osvane negdje drugdje. Po svemu izgleda da su i tu postojale neke, lakonski rečeno, nedoumice. Pročitasmo ovo: “Premda je realizacija spomenika trebala biti žurna, ipak je odgođena jer se dio Meštrovićevih nasljednika nije slagao s tom odlukom, smatrajući da se time krši kipareva volja i darovnica s obzirom na to da je Meštrović zabranio inicijativu da se radi duplikat.” Napominje se i da su ”nesuglasice u međuvremenu riješene”, odnosno da je riječ o ”izglađivanju nesporazuma”. Nakon toga stvar je krenula i završila. A nepoštovanje želje umjetnika (ukoliko je ta želja bila vezana i za ovo djelo) već je pomalo poslovična stvar. I da se malo našalimo: možda je Meštrović nakon silna nagovaranja, vidjevši svoj zahvalni i kulturni narod, najkulturnijega gradonačelnika (još tamo od V. Holjevca), pristao na sve i sva.
Postoji u Hrvatskoj doista koliko miroljubiva toliko i bljutava floskula ili refren papagaja (kako to već nazvali nije važno), koja se gnijezdi i potom ugnijezdi svugdje gdje su naziru tragovi i repovi neke svinjarije. Ta se floskula zove “izglađivanje nesuglasica”. To je vrag s licem anđela, mutikaša s licem poštenjačine. Dakle, kada su “nesuglasice riješene”, treba biti na oprezu; to u Hrvatskoj ima zlokobni ili barem sumnjivi ishod. U ovome slučaju najprije su se izgladile nesuglasice sa samim Ivanom Meštrovićem (?) koji je zabranio diranje u Teslu. Za sličnu želju i zamolbu za Ruđera iskreno ne znamo premda je, ponavljamo, “dio Meštrovićevih nasljednika smatrao da se krši kipareva volje i darovnica“. Stoga bi bilo zanimljivo zabosti nos u vijest da su “sve nesuglasice u međuvremenu riješene” i malo zaviriti u anatomiju toga izglađivanja nesuglasica. Ali, to nije problem ovoga slučaja. Problem je Hrvatske zapravo i u stvaranju nesuglasica i u stvaranju suglasica, posebice na ovako “jasan”, način. Izglađivanje nesporazuma je civilizacijski doseg i dijaloški pojam, ali koji u ovoj političkoj i svekolikoj magli znači da je netko preveslan, prevezen žedan preko vode itd.. A ako je netko, posebice u zoru novih izbora, zadovoljan, to znači da je netko sit, a ovce (građani, birači) na broju.
Raskupusani prostor
Ako dakle ostavimo ove “mekušne” priče o poštivanju oporuka, želja samih tvoraca spomenika, sva zanovijetanja oko poštivanja i samopoštovanja i slične “sitnice”, te pređemo na teren tzv. struke, nalazimo da su i nevolje s deložacijom Nikole Tesle, a nešto blaže s ovim Ruđerovim dupliranjem, konceptualno i sadržajno puno veće. One su i nematerijalne, tj. sinergijske. Naime, Park Instituta, Tesla i Ruđer su cjelina. To je svojevrsna instalacija u kojoj su sinergijski, smisleno vezani prostor i dva kipa. To je sada krezubi, devastirani i raskupusani prostor.
Što se tiče grada Milana i našega Ruđera ispred Zvjezdarnice, iznovice treba priznati da, nakon svega, ne treba puno zanovijetati s detaljima i sitnicama, poput neke želje ili oporuke pa bile to želje i samoga tvorca spomenika. Ne treba zanovijetati i poradi čudna teksta u zagradama u podnožju spomenika koji govori da je Dubrovnik sada u Hrvatskoj!!? Sada kada je stvar gotova, kada je s kipom postavljenim u “parku poput Zrinjevca” (za milanski Jakuševac ne znamo) “pokoren” i Milano, gubernator grada koji je u stanju stvoriti Ruđera, Meštrovića ili bilo koga i za svoju i njihovu obljetnicu, najavljuje podizanje spomenika i Prvome predsjedniku što je, naravno, u ovo vrijeme, posve slučajno.