U Galeriji Kranjčar neko vrijeme traje ciklus Mentalni sklop, niz izložbi u sklopu kojih izlažu umjetnik i njegov mentor. Mentora izabire sam umjetnik ili mu kustosi sugeriraju dijalog. Bilo je mnoštvo pamtljivih izložbi, Denisa Kraškovića i Marije Ujević Galetović, Igora Eškinje i Gorana Trbuljaka, pa nedavno i Zlatka Kesera i šaha, igre koja je postavljena kao njegov mentalni uzor.
Nova izložba u ciklusu, spoj Danijela Žeželja i Sebastijana Dračića, nešto je najbolje što sam vidjela posljednjih mjeseci u hrvatskim galerijama. Kažu mi da se ovog dijaloga dosjetio kustos Mladen Lučić, kao prethodne izložbe, šaha i Kesera, i svaka mu čast na tome.
S Danijelom Žeželjom nije lako ući u dijalog. Njegov je rukopis žestok, a opet kontroliran. Mlađi kolega, Sebastijan Dračić, čija se djela u postavu nalaze između Žeželjovih, uspješno se nosi s njime. Imaju puno zajedničkog: njihovim djelima dominira distopija, “prikaz bliske budućnosti, svijeta u kojemu po svojoj prilici i ne želimo živjeti”, kako kaže Lučić, ne sasvim točno definirano mjesto i vrijeme, melankolija, nadrealnost. Dominira svijet kakav je opisan u Scottovu “Blade Runneru” ili u opusu Stanleyja Kubricka, kojim se, pak, po vlastitom “priznanju” inspirira Sebastijan Dračić. U Dračićevu je opusu jasno vidljiv interes za niz drugih medija, pa je tako na samim počecima svojeg stvaralaštva čitao Žeželjeve stripove.
Danijel Žeželj, autor međunarodne reputacije, stvara crno-bijele radove, stripove crta crnim tušem i bijelim akrilikom. Izloženo je nekoliko njegovih radova iz stripa “Starve” (tekst Briana Wooda), radnja se temelji na kompetitivnosti chefova koji su ušli u kulinarski show businness, no sve je u tom svijetu vrlo okrutno, pa tako npr. na jednom printu dominiraju građevine koje se prijeteće nadvijaju nad ulicu, no paralelno vidimo prizor kako trojica s pendrecima u rukama kreću na četvrtog.
Većina se stripova Danijela Žeželja odvija u gradovima, radnja je smještena među visokim građevinama koje su naizgled prazne, dominira osjećaj otuđenosti, pa kada i mnoštvo ljudi hoda na ulici, kao što je slučaj na jednom drugom printu koji je također izložen, oni među sobom uopće ne razgovaraju. Na istoj je pozornici, pozornici grada, i skejter čije lice ne vidimo dok se spušta strmim stepenicama, ili, pak, kosac.
Slika Sebastijana Dračića, koja bi u doslovnom smislu najbolje ilustrirala dijalog dvojice umjetnika jest “Beelzebub”. Prizor napuštene, uništene arhitekture, u dijalogu s Žeželjevim radom poprima i nove konotacije. Napušteni pejzaž, slika “The Universe is Indifferent” također je na ovom tragu. Najnovija slika, pak, nazvana je “Leben Heißt Leben” - tako je i naziv Laibachova hita. No, u samoj ideji slike, horizont neba i pejzaža, i životinje na tankoj granici između, može se pronaći i referenca na Maljevičevu “Crvenu konjicu”.
Sebastijan Dračić