Na izložbi u MSU izlažete zajedno sa Mariom Sainz Rueda, kolegicom iz Njemačke, s kojom ste već izlagali u Leipzigu. Kako vi gledate na umjetnički dijalog?
- Umjetnički dijalog u ovom kontekstu označava način komunikacije, odnosno traži dodirne točke sa drugim umjetnikom/ umjetnicom kroz isti medij. Iako se tematski razlikujemo, kolegica većinom koristi pejzaž kao temu, a ja portret. Poveznice u radu su u korištenje klasičnih tema pejzaža i portreta kroz suvremeni ironijski odmak, sličnostima u figuraciji, te u procesu rada.
Upravo se uz izložbu tumači kako se obje bavite figurativnim slikarstvom, u rasponu od “ironije do čistog užitka u slikanju”...
- Figuracija je očita, a ironija se odnosi na način prikazivanja teme, te u nekim slučajevima u odabiru kolorita.
Što označava naziv izložbe “Scholia”?
- To je naziv kustosice Leile Topić, Scholia označava komentare na marginama klasičnih latinskih i grčkih tekstova koji su, s vremenom, poprimili zasebnu formu.
Većinom su žene protagonisti vaših radova. Zašto?
- Možda pomalo arhetipski prilazim muškom i ženskom portretu ili figuri. Zanimljiva mi je ženska psiha, ženska snaga koja je drugačije naravi nego kod muškarca, tajansvenost i neka moć kroz sve navedeno.
Sudjelovat ćete i na okruglom stolu pod nazivom “Kakvo obrazovanje treba slikarima”. Pa, kakvo im obrazovanje treba?
-Odgovor nije jednoznačan, koliko znam povijest, pokazuje da u nekim slučajevima obrazovanje nije bilo potrebno. Moje iskustvo je da mi je koristilo klasično akademsko obrazovanje, koje je alat. Mislim da je pitanje individualno, te da bi bilo zanimljivo također uključiti pitanje što nakon obrazovanja.