Da želim ‘samo’ ispričati priču, napisao bih knjigu. U svakom dobrom realizmu ima apstrakcije”, rekao je jednom prilikom slikar Fedor Fischer, upitan o novom realizmu. Iako tada uistinu pomalo nespretno sročena teza o povezanosti novog realizma i naracije, uspjela je prije par godina slikare mlađe generacije koji cijene slikarstvo Gerharda Richtera ili Luca Tuymansa, okupljene na jednom mjestu, dovesti u fokus interesa javnosti. Nekima je to bila medvjeđa usluga jer su stali i nisu se dalje razvijali ili su čak krenuli unatrag, drugima je, pak, došlo dobro. Spomenuti Fischer je među slikarima koji su se krenuli naprijed, kao i Martina Grlić, čija je izložba otvorena u Galeriji Kranjčar.
Naziv je izložbe “Kolektivni snovi”, tema, ukratko, radnička klasa i njihovi snovi u doba socijalizma.
Nekoliko je sjajnih fotografskih ciklusa na temu radnika u povijesti hrvatske fotografije (Cvjetanović, Posavec...). No, Martina Grlić kao polazište za svoje nove slike uzima anonimne fotografije radnika, snimljene slučajno u svakodnevici i većinom nevještom rukom, koje pronalazi u starim albumima te na webu. U novom ciklusu uzima ih više kao inspiraciju nego kao predložak, pa naknadno interpretira pronađeni sadržaj. Ne koristi boju, već je slika tonovima bijele, crne, sive. Iako u nekim njezinim prethodnim radovima ne nedostaje boje, i ova umjetnica, poput Danijela Žeželja, smatra kako boja ponekad odnosi pažnju od bitnog te, kako sama kaže, “izaziva određene vrste emocija, željeli mi to ili ne”.
'Deal', ulje na platnu
Platna su različitih dimenzija, osim onih većih dimenzija na koja smo navikli kod ove umjetnice, ovaj put slika i male dimenzije - u postavu se isprepliću. Motivi su zamućeni više nego na ranijim slikama, no i dalje su prepoznatljivi: djeca u bijelim košuljama stoje oko crvene rakete (jedini koloristički akcent na izložbi), skupina muškaraca diže ruke u zrak ili se grli, prisustvujemo kolektivnoj euforiji, slika i ordenje, diktatore koji se pozdravljaju - koji su to diktatori i koje ordenje, za ovu slikarsku priču nije bitno, ona je univerzalna. Ono što ju interesira jest potreba čovjeka, u svakom slučaju velike većine, za kolektivnom identifikacijom, neovisno o sustavu o kojemu je riječ. Zajedno smo obišle izložbu, pri obilasku mi citira Žižeka, koji tumači kako mu se čini, u ova cinična vremena, da “ideologija funkcionira bez obzira na to vjerujemo li u nju ili ne”.
Počela je u klasi Zlatka Kesera, prijeloman je prema novom rukopisu bio ciklus “Atomic Landscape”, postapokaliptični pejsaži, koji su svjedočili o osjećaju straha i neizvjesnosti, slikala je radnike i radnice u tvornicama, od kojih su mnoge nestale u tranzicijskom razdoblju, pa, pojedinačno i igračke koje su se proizvodile u tim tvornicama.
Marketinški mag, kolekcionar Saatchi je uveo online galeriju za umjetnike diljem svijeta, te odnedavno i rubriku “One to watch”, u kojoj biraju umjetnike na koje treba obratiti pažnju, a u jednom od tih prikaza našla se s pravom i Martina Grlić, pišu kako ju zanima “emocionalna reakcija gledatelja, od nostalgične do političke”. Ona je svakako jedna od najzanimljivijih hrvatskih slikarica mlađe generacije.