U Umjetničkom paviljonu otvorena je izložba “Šuma”, koncepciju je osmislila ravnateljica te institucije Jasminka Poklečki Stošić, a na kasnijim će se izložbama pozabaviti i ostalim dionicama iz prirode koje su inspirirale umjetnike. “Šuma” je ovdje ili kao inspiracija na slikama ili kao konkretan materijal koji se koristi u dizajnu, primjerice stolicama Bernarda Bernardija. Suorganizator je Hrvatski drvni klaster, slično kao što je u Klovićevima partner bila Udruga posmrtna pripomoć kada je tema bila smrt u umjetnosti, i to je u redu. Uz izložbu se najavljuje da ima radova Vlahe Bukovca, Ivana Meštrovića i nekih od ostalih naših najvećih umjetnika.
Međutim, nekoliko je bitnih problema izložbe. Prvo je postav, ljubičasti zidovi, zeleni podovi poput umjetnih travnjaka i nabacane umjetnine, previše njih po četvornom metru, te biljke u teglama između umjetnina, sve izgleda kao loše namješten dnevni boravak. Drugo je slikarska dionica, koju potpisuju Tonko Maroević i Jasmina Najcer Sabljak. Npr. izložene slike nisu nužno inspirirane hrvatskom šumom, pa je tako, primjerice, od Vlaha Bukovca izložena pariška faza. U tom je kontekstu nejasno kako nema radova Miroslava Kraljevića.
stolica Vjenceslava Richtera
Dalje, neki od najboljih suvemenih slikara kao što su Sebastijan Dračić ili Ivona Jurić u svom se djelovanju inspiriraju upravo šumom, i to vrlo direktno, no niti njihovih radova nema na izložbi. Treće: postav u smislu dijaloga je nejasan: kakve, primjerice, ima veze rukopis Ivana Rabuzina s dizajnerima grupe Numen, osim ako se nije išlo na spajanje čistih suprotnosti. U katalogu je i tipfeler, pa je ispod “Studije šume” potpisan Vlaho Bukovac, rad iz 1855.: riječ je, naime, o godini njegova rođenja, teško da bi mogao išta naslikati.
Isplati li se izložbu, unatoč nabrojanom, pogledati? Da. Zbog pejzaža Otona Ivekovića, Naste Rojc i Sonje Kovačić-Tajčević. Zbog “Zimskog stabla” Nikole Mašića. Potom “Stabla” Ive Šebalja ili Branka Ružića. Kronološki, prvi je rad na izložbi “Pastorala IV” Huga von Hötzendorfa iz 1843. godine: nazire se idiličan prizor, pastiri i pas. Brojčano je, po svemu sudeći, najviše radova Adolfa Waldingera. Izložbom pretežu pejzaži bez ljudskog lika, kao na djelima manje poznate Fanny Daubachy Brlić (njezin je sin oženio Ivanu Brlić Mažuranić).
Izuzev dva Meštrovićeva reljefa, “Žena”, 1912. i “Djevojka spliće kosu”, 1918., kiparskom dionicom izložbe dominiraju radovi nastali u drugoj polovici 20., te u 21. stoljeću. Izdvojimo oblike nastale u zadnjih desetak godina, potpisuju ih Peruško Bogdanić, Matko Mijić, Mirko Zrinšćak: ne gledamo ih mnogo na izložbama, naročito Mijića, velika je šteta. Za kiparsku je dionicu radove birao Ive Šimat Banov, a dizajnom se bavi Vanja Brdar Mustapić. Šteta je da nema stolica Bogdana Budimirova, nedostaje još nekih. No zato se na izložbi mogu pogledati radovi Vjenceslava Richtera, Bernarda Bernardija, Željka Kovačića (vrlo zanimljiva stolica iz devedesetih), spomenutog Numena, te Grupe i njihova stola iz ciklusa “Monk”, odnosno Monah.