LOVRO ARTUKOVIĆ UOČI SVOJE VELIKE IZLOŽBE

Tko su lica na novim neviđenim slikama majstora figuracije

    AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 11.09.2014. u 10:27

Na izložbi će se moći vidjeti i druge slike nastale tijekom posljednjih šest godina

Sedam posve nagih žena u kupelji. Postoji i promatrač. On se ne vidi, no jasno je naznačen kroz pokrete žena, sve se one na neki način od njega štite, nastoje zakloniti svoje najintimnije dijelove, bilo da se prekrivaju rukom ili kupaonskom zavjesom, ili mu, naprosto, okreću leđa. Riječ je o najnovijoj slici Lovre Artukovića “Ženska kupelj (Dijana i Akteon?)” dimenzija 200 puta 190 cm.

Strastveni promatrač

Slika je posve plava, jedini je izvor svjetlosti, naime, plava neonska lampa koja stoji među likovima na slici. Tri žene od njih sedam gledaju prema nama, neke su rezignirane, druge su bijesne, a promatrač slike pred njihovim se direktnim pogledom osjeća nelagodno.

Sakrivanje jedne od žena iza zavjese posveta je Tizianu i njegovoj interpretaciji dramatične priče o boginji Dijani i lovcu Akteonu, koji ju željno, strastveno promatra iz prikrajka, posve nagu, kako je slika opisana i u Llosinoj knjizi “Pohvala pomajci”. Lovro Artuković u svoj atelje u Berlinu poziva mnoge modele da mu poziraju, odnosno više-manje sve njegove slike nastaju direktno po promatranju. Što bi, u stvari, trebalo značiti da mu je svih sedam žena poziralo istodobno?

“Povremeno jesu, no teško je sa sedam žena u isto vrijeme. Ponekad su mi pozirale u grupama, po dvije, tri u isto vrijeme, a ponekad i pojedinačno”, odgovara mi umjetnik, dok zajedno obilazimo izložbu “Uprizorenja” u Laubi koja se otvara 12. rujna.

Nelagodan pogled

Slika “Ženska kupelj” jedan je od petnaest hrvatskoj javnosti posve nepoznatih radova koji će se moći pogledati (sve zajedno su izložene 33 slike). Riječ je o presjeku umjetnikova šestogodišnjeg stvaralaštva, odnosno, radova koje nismo mogli vidjeti od retrospektive u Klovićevim dvorima. Iako ga javnost prati još od ciklusa “Autoportreta” iz 90-ih, upravo ga je ova izložba na neki način postavila na pijedestal. Što veći pijedestal, to intenzivnije osporavanje, ili uzdizanje, no Artuković se time ne opterećuje, i s time se zna nositi. On neće, barem ne za sada, razočarati sljedećim ciklusom, svaku sliku intenzivno promišlja.

Intenzivan pogled nekih od modela na slici “Ženska kupelj”, inače, nastavak je priče koju već neko vrijeme istražuje, o vezi modela i promatrača, i nelagodi onoga kojeg se na takav, intenzivan način promatra. O tom, slikarskom istraživanju osjećaja nelagode svjedoči i rad “Totem slika”. Djevojka je u crnoj haljini na bretele (pomalo je nalik i spavaćici), jedna joj je bretela spala, ispod haljine naslućuje se bijeli grudnjak. Njezin tmuran pogled djeluje dominantno, zapravo djeluje poput osobe koja je toliko intenzivnog raspoloženja da je naprosto neugodno boraviti s njom u sobi.

Prijatelji iz Berlina

“Tako snažan pogled direktno u oči, nikad nije ugodan. Nalikuje pogledu kada lovac promatra žrtvu. Kako se za sliku uvijek nekako pretpostavlja da se uz nju treba osjećati ugodno, ovo je obrnuta situacija”, kaže umjetnik.

U istom ciklusu, čiji je zajednički nazivnik osjećaj nelagode, jest i autoportret “Sramežljivi kauboj”. Artuković pozira samome sebi sa povećim, opuštenijim pivskim trbuhom, lica spuštenog prema dolje, pomalo i sramežljivog izraza, kako i naziv slike kaže, dok su u pozadini prizori iz kaubojskih filmova.

Artuković je u Berlin otišao prije desetak godina, u tom je gradu zadovoljan, inspirira ga. Tamo je promijenio tri ateljea. Kako izgleda njegov zadnji atelje, najbolje se može vidjeti na slici “Anne (Royal)”. U kuhinji sa starinskim namještajem mnogo je voća, na vratima anatomski crtež tijela, zidovi su betonski, hladni.

Morbidni solarij

U prvom planu slike je androgini ženski lik, Anne, koja je odjevena u bijelu košulju, karirane hlače i cipele s niskim potpeticama, dok u pozadini njezin suprug pali cigaretu. Atelje Artukoviću bio inspiracija i za novu sliku, “Solarij”, o čemu priča: “Kada sam se uselio, bila je to naprosto rupa. Prije mog useljena u tom je prostoru živio čovjek koji je bio neobičan, iza njega su ostale neke stvari, s kojima nisam znao što činiti, poput solarija. Onda sam solarij iskoristio za sliku. Ženski lik leži pod solarijem, no kako je obasjava hladna svjetlost, izgleda morbidno. Pojačavanjem intenziteta boje pojačava se i energija slike”.

Odmak od novog i pomodnog trenda

Artukovićeve su slike pune naracije, na njima pratimo i umjetnikovo berlinsko društvo. Tako je, primjerice, plesačica Ari, koju je upoznao nakon jedne predstave, čest model na njegovim slikama. Na novim radovima pozira odjevena u foliju koja pucketa i među šest stotina plastičnih čaša. “Slikarstvo je laž. Možeš prikazati što hoćeš”, kaže umjetnik. Na slici “Na krilima” je djevojka u bijeloj haljini, izgleda kao da lebdi. Velika bijela krila koja se nastavljaju na njezinu bijelu haljinu umjetnik je pronašao na obližnjem placu. Naslikana su s velikom preciznošću, pa je gotovo moguće osjetiti “mekani dodir njihovog perja”

Dok obilazimo izložbu, nekoliko me puta upozorava da slika još nije dovršena.

U stvari, Artukovićeve slike nikada nisu do kraja dovršene, gotovo uvijek napominje da su na samom pragu dovršenosti. O tom procesu stvaralaštva Lovre Artukovića u predgovoru piše i kustosica izložbe Leonida Kovač, pa tako navodi: “Upravo je ta karakteristika radnog procesa ono što njegovo slikarstvo čini suštinski različitim od aktualnih pomodnih trendova koji se u Hrvatskoj svode pod zajednički nazivnik novog slikarskog realizma”

Izdvajamo