GLAVNA IZLOŽBA ORGANA VIDA

TKO SU NOVI GRAĐANI? Od tjelesnih hakera do romantične dijaspore

    AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 12.09.2017. u 08:42

 

Glavni program međunarodnog festivala fotografije Organ vida izložba je “Novi građani” u MSU. Za vikend je, inače, i otvorena većina izložbi predviđenih u okviru festivala. Festivalsku nagradu Marina Viculin zasluženo je dobio Bojan Mrđenović, jedan od naših najboljih mladih fotografa: bilo mi je žao što sam ljetos propustila pogledati njegovu izložbu “Uvozna pustinja” u splitskom Salonu Galić, sada je otvorena u zagrebačkoj Galeriji Kraljević.

Tema “Novi građani” poziva na aktivističku fotografiju. Kako tumači kustosica Leila Topić, izložene su fotografije “nastale iz potrebe da razumijemo i sagledamo svijet kakav je danas i iznađemo način i hrabrost da ga preoblikujemo ili stvorimo nove, pravednije zajednice”, što, doduše, u retorici kakva dominira trenutačno u Hrvatskoj, zvuči, nažalost, utopistički.

Svaki od autora koje je odabrao žiri ima razrađenu priču u pozadini, koja je u pravilu nastala izvan njihova matičnog mjesta boravka, na putovanjima, na kojima su boravili dulje vrijeme kako bi bolje upoznali zajednicu o kojoj žele ispripovijedati. Naravno, teško je do kraja razumjeti situaciju ako nisi njezin direktan protagonist, i ne treba se niti pretvarati da je to moguće, o čemu i piše jedan od autora Daniel Castro, koji snima izbjeglice.

 

Tko su, dakle, novi građani? U Tanzaniji se na tisuću i pol ljudi jedan čovjek rodi s albinizmom. Ti se ljudi ili šikaniraju ili se prema njima razvija praznovjerje pa, kako bi se borili protiv toga, među ostalim organiziraju izbor za Miss, što snima Miia Autio. Portrete izlaže u negativu originalnih fotografija, različitih su dimenzija, neke dosežu i dva metra. Ciklus koji je John Feely snimio u Mongoliji nazvao je “Autsajderi” jer smatra da društvo promatra stanovnike Mongolije kroz ovu prizmu. Kako bi se približio zajednici, s njima je putovao, jahao na konjima, dijelio hranu i sl. Posve drukčiju zajednicu, tjelesne hakere koji razvijaju sprave koje umeću u vlastita tijela, u Americi snima Hannes Wiedemann, dok Annalisa Natali Murri bilježi romantičnu dijasporu, u drugoj polovici 20. stoljeća, kada su deseci tisuća sovjetskih žena preselile na Kubu gdje su se udale za Kubance.

Što je sve danas Mediteran bilježi u dvadeset zemalja Nick Hannes, a među snimljenima su: gospođa koja se gola kupa u Saint Tropezu, oglasne ploče u Kairu za koje nema oglasa, djevojke koje se kupaju u čaši šampanjca na Ibizi, vojne snage u Libanonu, ljestve za paparazze u Cannesu, strgane barke u Lampeduzi, dječje igre na plaži u Gazi.

 

Organ vida pokrenula je Marina Paulenka, i sama zanimljiva fotografkinja. Počeo je prije devet godina skromno, uz Galeriju SC, jednodnevnu izložbu i tek par fotografskih imena, da se uživo vidi ono što zanima mladu fotografsku scenu umreženu preko interneta. U međuvremenu je festival narastao, izlažu i izlagala su mnoga važna imena, prihvaćen je i kod mainstreama i kao mainstream, što mu na dulje pruge može biti i dvosjekli mač. No, to su slatke brige za budućnost. Za sada mogu uživati u onome što su stvorili, jedan od najrelevatnijih i najkvalitetnijih festivala na ovom prostoru. 

ELIPSO

Izdvajamo