Za razliku od, primjerice, Ivana Picelja u velikom dijelu svojeg umjetničkog puta vjernog geometriji, ili Julija Knifera i njegovih meandara, Đuro Seder među onim je autorima koji su radikalno mijenjali svoj stil tijekom godina stvaralaštva, ponekad do te mjere da je teško uopće zaključiti da je riječ o istom umjetniku.
Seder je ujedno i umjetnik koji vrlo dobro može obrazložiti ove promjene, pa postoji i traktat o nemogućnosti slike, o crnoj slici te pisano objašnjenje zašto je poslije crne slike prešao na figuraciju.
Da li je ta promjena uvijek bila sto posto dobra, nije, čini se da su umjetnici koji su ustrajali na istom stilu imali više prilike za usavršavanje, za redukciju, za pročišćenost, no Seder je očito taj tip čovjeka kojeg je njegov karakter vukao na različite strane, i to treba cijeniti.
Sve do izložbe u Modernoj galeriji u Zagrebu, kustosa Željka Marciuša, nije se mogao sagledati čitav njegov opus, i ona kao da je ispravila svojevrstan dug, budući da sve do prošle godine umjetnik nije imao retrospektivu niti izložbu većeg formata. Znao se isticati njegov religiozan ciklus, a jedan je od rijetkih koji su ostvarili uspješan dijalog religioznih tema i suvremene umjetnosti, no kako je sam tvrdio, riječ je o samo jednom u nizu aspekata njegova stvaralaštva. Izložba u Zagrebu, koncipirana kao intimna, ispovjedna forma, apostrofirala je i ciklus sedamdesetih godina, koji je sam po sebi neobičan za ovog umjetnika, nadrealna, gotovo magritovska platna, boja je nanesena ravnomjernim potezom, i jasno odvojena, što se ni prije ni poslije ne ponavlja kod ovog umjetnika, budući da su pravilu kod Sedera boje gusto nanesene, i ispremiješane, motivi su stolice, oblaci koji lebde, prazna lica...
Nešto je različita koncepcijski, klasičnija u pristupu, retrospektivna izložba slika Đure Sedera u splitskoj Palači Milesi koju je priredio Tonko Maroević, iako je jasno vidljiv raspon u umjetnikovu stvaralaštvu, riječima samog umjetnika, “dugo živim, a na izložbi je samo jedan izbor svega što sam u životu radio”.
Prva slika koju je naslikao Đuro Seder datira u 1953. godinu, paralelno radi i u “Vjesnikovoj agenciji za oglašavanje” (obitelj je zahtijevala od mladića Sedera “konkretniji” posao), nije teško zamisliti zašto su vibratna Pollockova platna u tehnici drippinga utjecala na Sedera na početku stvaralaštva, kada je i dobar prijatelj s Kniferom, s kojim je zajedno održao i prvu izložbu. Stvara i danas. Među novijim su radovima vrlo duhoviti autoportreti, primjerice “Autoportret s autoportretom” – umjetnik s neizostavnom bradom, u odijelu i s kravatom, pa autoportreti sa ručnikom, sa zumbulom, u smeđem...
I ono što je najvažnije kod ovog umjetnika, koji je jednako vješt i u crnoj slici i u kolorizmu, svaka je faza kod njega iskrena, svakoj fazi vjerujete.