Poznate su nominacije za najbolje arhitektonsko ostvarenje u proteklih godinu dana, kao i nagrada za životno djelo. Riječ je o nagradama Udruženja arhitekata Hrvatske koje, dakle, dodjeljuje struka. Dobitnik Nagrade za životno djelo je arhitekt Dragomir-Maji Vlahović. Vlahović nam je najpoznatiji kao autor “Crne kuće” u Zagrebu, koja je zbog mnogih preinaka, nažalost, s gledišta njezina autora doživjela crnu sudbinu. Ipak, kada je nastala, početkom devedesetih godina, u vrlo teškom vremenu i za arhitekturu, proglašena je remek-djelom, prijelomnim događajem u stambenoj arhitekturi. Specifična organizacija kuće oko unutrašnjeg atrija, igra tamne vanjske plohe i bijelog interijera, kao i citati preuzeti ih povijesti zagrebačkih vila tridesetih godina, samo su neki od elemenata koji su pridonijeli reputaciji kuće.
Nešto kasnije napravio je i “Indigo kuću” na Vidikovcu pokraj Zagreba, no njegovi su projekti, nažalost, izolirani slučaj, iznimka od pravila; dok je, primjerice, tridesetih godina, u razdoblju koje citira i “Crna kuća”, upravo arhitektura vila i kuća označila prijelomnicu prema modernoj arhitekturi, devedesetih je prevladavala degradacija individualnog stanovanja, u vidu zloglasnih tajkunara, takozvanih “urbanih vila”. Danas, ponovno najjače projekte imamo na području stanovanja, no o tome kasnije.
U divljem naselju
U kategoriji “Viktor Kovačić” za najbolje arhitektonsko ostvarenje 2014. u konkurenciji su tri projekta: “Histria aromatica” pokraj Bala (autora Marina Mikelića, Hrvoja Vidovića i Tomislava Vreša), plaža Mulini u Rovinju (Studija 3LHD) te škola i vrtić na Kajzerici, u Zagrebu, ( Vedran Pedišić, Emil Špirić, Erick Velasco Farrera i Juan José Núńez Andrade). Često se govori o potrebi decentralizacije u kulturi, kako nije pronađen dovoljno kvalitetan model da se izbjegne da se glavni događaji odvijaju u Zagrebu. U slučaju arhitektonskih nominacija, nije tako, dapače. U posljednjih desetak godina Zagreb se rijetko ili uopće ne spominje. Teško je, zapravo, naći objašnjenje zašto je tome tako. Izuzetak su škole i vrtići, koje su i inače najnagrađivanija tipologija.
Prošle je godine jedino ostvarenje koje je konkuriralo za nagrade, u sve tri kategorije i “Viktor Kovačić” i “Drago Galić” i “Bernardo Bernardi”, bila osnovna škola u Vrbanima III Davora Matekovića. Ove se godine situacija ponavlja. Paradoksalno, škola i vrtić koji konkuriraju za najbolju arhitekturu nalazi se u naselju Kajzerica, koje smo devedesetih godina promatrali kao vizualni prikaz kaosa tog razdoblja, divlje naselje u kojima susjedi jedan drugome gledaju u tanjur, okruženi nizom smiješnih tornjića.
Povijest dobrih plaža
Škola i vrtić, smješteni na samom rubu naselja, čista su suprotnost. Kada se s ceste približavate kompleksu, dominira tamna, čista ploha. No iznutra su i vrtić i škola, koji su povezani, razigrani golemim staklenim stijenama, od kojih je svaka druga uokvirena drvom, što stvara zanimljivu geometrijsku igru. Vrtić je orijentiran na unutrašnje dvorište, dok je škola na masivnim, sivim stupovima, podijeljena u tri zgrade, ispod kojih je ostavljen prostor za igru.
Solidno, no je li baš za glavnu nagradu, upitno je.
Napisali smo kako je stambena arhitektura bila izuzetno važna odrednica u definiranju moderne tridesetih godina. Tada se razvijala i turistička arhitektura, koja će svoj konačni cvat doživjeti u poslijeratnom razdoblju, a mnoga kupališta u tom su razdoblju oblikovali znameniti arhitekti, što je tradicija koja je u jednom trenutku nestala. Teško je prisjetiti se kada je posljednji put plaža bila u konkurenciji za najbolje arhitektonsko ostvarenje. Plaža Mulini smještena je u zoni Monte Mulini u Rovinju.
Studio 3LHD svoju je arhitektonsku priču s Rovinjom započeo s hotelom Lone, prvim hotelom total designa kod nas, u kojemu sve osoblje nosi odjeću s potpisom, a grafike na zidu rade neki od najvećih suvremenih umjetnika. Hotel, koji je svojedobno pobijedio u istoj kategoriji, Viktor Kovačić, smješten je između Edena, star hotela iz sedamdesetih, te hotela Monte Mulin. No, u promatranju ove plaže, više na pamet pada splitska Riva. Poznato je kako su ovi arhitekti “control freakovi”, kako ama baš ništa ne prepuštaju slučaju. Tako je i ovaj put, pa kad i vidite golemo kamenje u moru uz betonsku plažu nepravilnih, izlomljenih oblika, izgleda vam kao da je i ono kontrolirano namješteno upravo u službi čitave, skoro slikarske kompozicije. Da ne govorimo o namještaju u plažnom objektu Mulini Beach, koji se noću pretvara u intimniji bar, sitnijim preinakama. Projektiran je kao paviljon iznad kojeg lebdi čelična pergola teška 20 tona i u rasponu od 30 metara. Sve je promišljeno; izgled plaže prati mijenu mora, konačni je oblik pergole određen analizom kretanja sunca kroz tri ljetna mjeseca.
Treći projekt ove godine ima već dosta uspjeha među strukom; “Histria Aromatica” studija Mikelić-Vreš jedan je od prijedloga iz Hrvatske za Mies van der Rohe nagradu, predstavljena je na Piranskim danima arhitekture, a sada i ozbiljno konkuriraju za nagradu. Ovi arhitekti mlađe generacije već su oduševili projektom Hotela Well u Termama Tuhelj, svojom prvom realizacijom, za koji su dobili i nagradu Kovačić i specijalno priznanje Zagrebačkog salona.
Aromatično bilje
“Histria Aromatica” smještena je uz zaselak Pižanovac, četiri i pol kilometara vožnje od Bala. Nalazi se iznad sela, na donedavno zapuštenom brdu, i sjedište je agrikulturno-turističkog kompleksa, na sto tisuća kvadratnih metara, s ljekovitim, aromatičnim autohtonim i začinskim biljem. Privatni je vlasnik u ovaj projekt koji se razvijao posljednjih sedam godina uložio tri milijuna eura, a predviđa nekoliko desetaka tisuća posjetitelja godišnje. Kada se popnete do ove kuće, panoramski pogled puca na veliki dio istarskog priobalja, od rovinjskog do brijunskog arhipelaga. Kuća koja je centar svega, dobrim je dijelom sagrađena od lokalnog materijala, pronađenog na terenu, i u nju je upisana priča seoskih gospodarstava u Istri, koje arhitekti očito vrlo dobro poznaju.
Njihov su prepoznatljiv rukopis prozori koji nisu pravilno raspoređeni, niti su jednake veličine, kosina krova nije točno po sredini, a opet, sve je u harmoniji. Prošle smo godine mogli pronaći više zamjerki u nominacijama, odnosno u izostanku nominacija, za, primjerice, mrtvačnicu u Resniku Gamulina i Presečana. Još čekamo i Muzej Vučedol Radionice arhitekture, za čije je dovršenje upravo pristigao novac od države. No, definitivno nije najjača godina.
Trg na kojemu je bila rimska vojska i novi postav arheologije
Arheološki park Principij Nenada Fabijanića ove je godine dobio tri priznanja: jedan je od prijedloga iz Hrvatske za Mies van der Rohe nagradu za najbolju europsku arhitekturu, zatim je Maroje Mrduljaš park odabrao i za Piranske dane, najvažnije događanje s područja arhitekture u regiji, a sada konkurira i za nagradu u kategoriji “Bernardo Bernardi”. Nalazi se u Starom gradu u Rijeci, na važnom arheološkom nalazištu iz doba antičkog Rima, na kojem su posljednja istraživanja bila 2007. Ovdje se nekoć nalazio principij, vojno zapovjedništvo rimske Tarsatike, sagrađeno u drugoj polovici 3. stoljeća, koje je, dobrim dijelom, srušeno početkom 5. stoljeća. No ipak je ostao sačuvan monumentalni rimski luk, koji je bio ulaz u zapovjedništvo. Svi upotrebljeni materijali, a riječ je o kamenu, žbuci i mozaiku, poštuju fragmente sa samog nalazišta. Primjerice, crvena boja kakva je nađena na zidnim crtežima, sada je na rubnim područjima parka, kao kontrast svijetlom kamenu, koji dominira. Svoje poštovanje prema lokaciji arhitekt tumači ovako: “Namjera je potaknuti u prolaznika i posjetitelja, domaćih i stranih, slojeve asocijacija i osjećaja na daleku, tajnovitu prošlost od koje su tu ostali tek oskudni materijalni ostaci”. Projekt osvaja detaljima, veličanstvenim bijelim stupovima, geometrijskom igrom.
U pomalo neobičnoj kategoriji, koja se po definiciji dodjeljuje za “najbolje radove i na području oblikovanja i i na polju unutrašnjeg uređenja”, ove su godine samo dva, umjesto tri projekta. Stalni postav antike, u Arheološkom muzeju u Zadru, potpisuju Iva Letilović i Igor Pedišić. Smješten je na prvom katu zgrade Arheološkog muzeja u Zadru sagrađene 1972. po projektu Mladena Kauzlarića, čiju su izvornu koncepciju autori poštivali. I ovdje je tajna projekta u detaljima, i poštivanju arheologije, no na drugačiji način, ne na licu mjesta, in situ, već u muzeju. Vrijednost su muzeja i kipovi ninske skupine careva, koji se uspoređuju s onima u Muzeju u Naroni. Svi izlošci smješteni su unutar samonosive čelične strukture.
Kuća maslina, kuća Gumno i riječki projekt
Tridesetih godina upravo su kuće definirale suvremena stremljenja u arhitekturi. Nakon epohe gradnje muzeja i grandioznih projekata, čini se da se ponovno vraćamo, kada je u pitanju kvaliteta, objektima u maloj skali. “Olive House je kuća kontrasta - introvertirana izvana, ekstrovertirana iznutra”, ovako kuću u Staroj Novalji na Pagu opisuju njezini autori Tea Horvat i Radovan Šobat (Log-urbis). Kuća, koja je inače u obliku kvadra, s minimalno boja, toliko je dobro uklopljena u svoju okolicu da će vam se, kad joj približite, izgledati kao da izrasta iz terena. A ako, pak, dolazite s mora, gotovo je neprimjetna. No, upravo je u tom minimalizmu njezina raskoš. Specifičan je i vrt čije su terase zidane paškim kamenom, kao i terasa koja nalikuje brodskoj palubi. Uokolo se mogu pronaći masline, no kuća je svoj naziv dobila po maslini koja raste u samom središtu kuće, oko koje je sagrađen stakleni atrij.
U konkurenciji je i obiteljska kuća u Rijeci, predviđena za bračni par s dvoje djece, na 270 kvadratnih metara. Njezini su autori arhitekti mlađe generacije Petar Mišković i Vanja Rister. Kuća je na strmom terenu, koji se nadvija nad gradom. Prostorije su u kući svaka na posebnom nivou, u stvari se kaskadno spuštaju oko središnjeg vrta tvoreći spiralu. Arhitekti su tako izbjegli klasične podjele na katove, kojih u ovom projektu nema.
Kuća Gumno na Krku arhitekta Idisa Turata nalazi se u mjestu Risika na otoku Krku, koje se diči jednom od najljepših pješčanih plaža. Naziv je dobila po gumima, nevelikim okruglim platoima omeđenima kamenih zidom, kojih je u Risikama mnogo, a svjedoče o povijesti mjesta (služile su, naime, za vršenje). Na kamenoj konobi, koja je u prizemlju, stoji deset metara dugačka staklena stijena, koja vodi u veliki dnevni boravak. Glavni je ulaz kroz taj boravak, kuća, naime, nema klasičnih vrata. Svoj neobičan, upečatljiv, slikovit oblik, duguje najvišoj etaži: četiri su sobe sasvim odvojene, svaka gleda prema svojoj strani svijeta.
Bazen trokutastog oblika je na srednjoj etaži, s njega se pruža pogled na crikveničko-vinodolsku rivijeru, naziru se krovovi crvenih kućica.