Daniel Richter jedan je od najvažnijih suvremenih europskih slikara. Ljetos je o njegovoj slici “Tarifa” pisao britanski Guardian nazivajući je “amblematskom slikom patnje izbjeglica”.
Njegova djela prepoznaje i establišment s tržišta umjetnina pa je, primjerice, slika “Elvis” na jednoj aukciji prodana za gotovo pola milijuna dolara, a “The Beatles” za upola manje. Izlagao je u vodećim muzejima svijeta, od pariškog centra Pompidou do njujorške MoMA-e.
Za njega je slikarstvo “način razmišljanja”, na početku je slikao apstraktne pejzaže koji proizlaze iz psihodeličkih uzoraka, njemačkog romanticizma, rock muzike, pa čak i pornografije, a u posljednje se vrijeme više bavi figuracijom.
Plivati zajedno
Politički je aktivan, a njegova je supruga kazališna redateljica hrvatskih korijena Angela Richter koja je na temelju prijateljstva s osnivačem Wikileaksa snimila hvaljeni film o Julianu Assangeu. Daniel Richter izlaže u Galeriji umjetnina u Splitu zajedno s Izvorom Pendeom, a, kako piše ravnatelj ove galerije Branko Franceschi, predstavljeni su “mladi dubrovački slikar i generaciju-dvije stariji umjetnik sa statusom međunarodne zvijezde”, u sklopu ciklusa Jedan na jedan. Riječ je o ciklusu koji godinama traje u ovoj galeriji, a ovo je prvi put da ima međunarodni predznak. Richter i Pende ujedno su i susjedi i prijatelji jer Richter ima kuću u Dubrovniku gdje boravi svako ljeto. Naziv je izložbe “Plivati zajedno”.
Svaki od autora izlaže po deset slika, a izložba, tumači dalje Franceschi, “simulira životnu situaciju”. Kako kaže sam autor: “Plivati zajedno ima naravno i figurativno značenje, dvojice ljudi koji se nose sa životom kroz isti medij izražavanja. No i doslovno, ja puno ljeti boravim u Dubrovniku i volim plivati satima.”
U Dubrovniku je, dakle, često, a u Splitu je, pak, prvi put nakon petnaest godina. Što se promijenilo? “Pogled mi kvare golemi kruzeri.”
Jedna od slika na izložbi nosi naziv “Francis, vedri” i oslanja se na njegova slikarskog prethodnika Francisa Bacona, što je vidljivo, osim u nazivu, i u rukopisu. Riječ je o aktu s maskom na licu. Što simbolizira ova maska? “Rad se zapravo poigrava idejom oslanjanja na rukopis drugog umjetnika, nije doslovan citat. Želio sam prikazati ljudsku dramu, jedan psihološki portret. Što se tiče maske, više bih rekao da je riječ o ekspresiji, da način na koji sam slikao podsjeća na masku.”
Pitam ga za sliku “Tarifa” koju spominje i Guardian, nakrcani ljudi na premalom gumenom čamcu usred mora. Slika je, inače, nastala 2001. godine. Kao da je predvidio budućnost? “Naravno, izbjeglička su stradanja postojala i tada, samo ne u tolikoj mjeri. To je bio jedan neposredni simbolički rad. A i budućnost je najčešće razočaranje u odnosu na prošlost. Kao, uostalom i film ‘Blade Runner’: prvo se činio kao budućnost, a potom je postao realnost. Optimizam, naprosto, nije realna opcija”. Je li gledao novi nastavak, sviđa li mu se? “Da. Kada se prvi film pojavio, bio je to jedan od prijelomnih trenutaka. Za nastavak bih rekao da se bavi idejom identiteta, da je čitav film, kroz koji se provlači ta jedna atmosfera lagane depresije, umjetničko djelo.”
Udaljavanje od naracije
Inspirira li se i on, poput mnogih njegovih kolega slikara, pop kulturom, prije svega filmom? “Naravno. Slikarstvo je jedan od najstarijih medija umjetničkog izražavanja, i postoji ta potreba za suvremenošću. Baviti se slikarstvom nije jednostavno.”
Karijeru je počeo osamdesetih u Hamburgu, radio je naslovnice albuma za punk bendove, kako kaže, “spajao sam već poznati jezik i formu s nečim novim”. U tom razdoblju počinje i njegov politički aktivizam. Slikarstvom se počinje baviti ranih devedesetih, u šali kaže kako “nije znao što bi drugo”. Mijenjao je stil, prije figurativnih stvarao je apstraktne slike psihodeličnih boja, na granici između grafita i ornamenta: “Tih je godina, kada sam počinjao, slikarska produkcija bila dosta drukčija nego što je to danas. Neke sam slike ostavio i iza sebe. Želio sam se udaljiti od već poznate naracije, od tereta da već znam unaprijed što ću raditi”, tumači promjenu u svojem slikarstvu.
Jedan od ciklusa kojima je označio promjenu zvao se “Le Freak”, kao referenca na disco pjesmu iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća, ali i na umjetnički rad Jacka Bilboa, manje prepoznatog njemačkog umjetnika, galerista i vlasnika puba. Kako kaže, “slikajući, naučio sam puno o sebi”. Ideje crpi posvuda, od svakodnevnih vijesti pa i teških tema, do Edvarda Muncha kao svojevrsne inspiracije, poznat je njegov rad posvećen stradanju 11. rujna. Vrlo je teško napraviti rad koji je posvećen takvom stradanju ili izbjeglicama, a da se ne pređe granice patetike. Danielu Richteru to je uspjelo, i jedan je od rijetkih.
O društvenom aspektu njegova djela piše i Branko Franceschi, koji navodi kako je “involviran u maticu, sukreator predodžbe o suvremenom umjetniku intelektualcu i njegovoj aktivnoj društvenoj ulozi”.
Sam Richter koji je stasao s kulturnom ljevicom u Hamburgu osamdesetih o tomu kaže: “Svaki je umjetnik, a naročito u ovom stoljeću, političan. No, politička kontroverza ili politička korektnost, ispravan stav, ne opravdavaju i ne mogu biti opravdanje za loše radove. Ako ste politički korektna osoba, ne znači da ste dobar umjetnik. Loši radovi uvijek su loši. Uostalom, granica između politike i oportunizma vrlo je tanka. U tom kontekstu, u kontekstu umjetnosti, ne vjerujem u klasično poimanje morala: ako ste kvalitetna osoba, ne mora nužno značiti da ste kvalitetan umjetnik i obrnuto. Vrlo je važno, također, da umjetnik ima kritički odnos prema subjektu.”
Berlin danas
A tržište umjetnina? Njegov prezimenjak Gerhard Richter tvrdi kako je prenapuhano, slaže li se? “Da, posebno zadnjih petnaestak godina. Na snazi je, svjesni smo, promjena financijske moći, mnogo novaca imaju menadžeri hedge fondova, oligarsi, dileri kokaina. Previše je kapitala u rukama premalo ljudi. Ovisi i o osobnom kutu gledanja. Nekada je slika statusni simbol, proizvod, a nekada ljudi uistinu uživaju pred slikom i nije im važno jesu li je platili pet stotina ili pet milijuna eura. Naravno, ako znaju uživati.”
Njegove se umjetnine dobro prodaju? “Ljudi razumiju moje radove” (smijeh).
Daniel Richter živi u Beču, gdje predaje, u Hamburgu i u Berlinu. Za Berlin kažu da je centar umjetničkog svijeta danas? “Nisam baš sto posto siguran. Moj je atelje centar mojeg umjetničkog svijeta, za ostale se baš i ne bih kladio.”
Richter će kasnije izlagati, također s Pendeom, i u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci te u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu.