Naučio sam, tijekom niza godina koliko sakupljam umjetnine, prepoznati vrijednost za budućnost. No, jedno je pravilo ostalo uvijek prvo: slika mi se mora svidjeti, kaže odvjetnik Marijan Hanžeković, koji u srijedu, 27. lipnja, u Radničkoj ulici, u prizemnim prostorijama ispod svoga ureda, na 150 kvadratnih metara, otvara novi galerijski prostor jednostavnog naziva: Radnička galerija.
Na prvoj će izložbi biti pokazani radovi britanskog umjetnika Anthonyja Slessora, no s vremenom će Hanžeković izlagati i dijelove svoje zbirke, koja broji oko 300 umjetnina.
I suvremeni autori
Najstarija slika koju ima datira u sredinu 19. stoljeća, a riječ je o radu “Progon raje” velikog karlovačkog umjetnika Vjekoslava Karasa, koji je mlad umro (oduzeo si je život) pa njegovih umjetnina nema puno. Iz istog razdoblja u kolekciji Hanžeković je i slika Nikole Mašića.
Od suvremenih autora Hanžeković, pak, prepoznaje rad Borisa Bućana, Zlatana Vrkljana, Zlatka Kesera, Kauzlarića Atača i spomenutog Slessora, kojemu ga je, kaže, među ostalim privukla i neobična životna priča, nagli prekid ugledne vojne karijere u 38. godini života, i potpuno posvećenje umjetnosti.
- Želim da umjetnine budu dostupne javnosti, i ovaj mi se prostor učinio idealnim - ističe poznati zagrebački odvjetnik kad govori o motivu otvaranja ovakve galerije.
U svojoj zbirci ima i prvu verziju “Kartaša” Miljenka Stančića, zatim “Groblje u Kuni” Celestina Medovića, koje smo mogli vidjeti na nedavnoj retrospektivi u Klovićevim dvorima. A kad je riječ o ljubitelju umjetnosti moderne, nezaobilazne su naravno i slike Vlahe Bukovca. Jedna od njih prikazuje portret Bukovčeva kolege Mirka Račkog kao Krista, druga je “Djevojka iz Cavtata”, a treća akt“Djevojka sa zelenim velom”.
Nova privatna galerija
Treba istaknuti i činjenicu da je Hanžeković jedan od rijetkih privatnih kolekcionara koji nije skrivao posjedovanje slika, pa je bio potpisan i kao vlasnik slika na velikoj Bukovčevoj izložbi koja je išla u Haag.
Od vrijednih djela umjetnika moderne izdvajaju se i “Maslinik” Vladimira Varlaja, “Par u prirodi” Vilka Gecana, “Isjerivanje” Mirka Račkog, Becićev “Morski pejsaž” te “Oblaci” Ljube Babića, slika koju smo vidjeli na retrospektivi u Modernoj galeriji i koja bilježi prizor iz dvorišta Hebrangove ulice gdje je danas Moderna galerija...
Nakon muzeja Marton na Gornjem gradu te Laube Tomislava Klička na Črnomercu, dobivamo dakle još jedan izložbeni punkt privatnog kolekcionara. Naravno, posve različitih profila. I predznaka.
Iako je najveći dio zbirke sam skupio, Hanžeković je, za razliku od ostalih kolekcionara, dio zbirke i naslijedio. Za njega se može reći da je unaprijed bio predodređen za ljubav prema likovnoj umjetnosti jer, dok se mnogi kolekcionari “zaraze” tom strašću tek nakon prve kupnje, Hanžeković je s mnogim umjetninama odrastao. Kolekcionarsku strast u njegovoj obitelji započeo je djed Marijan, zagrebački župan, koji je prijateljevao s brojnim umjetnicima. Na ulazu u Hanžekovićev odvjetnički ured u Jurišićevoj ulici nalazi portret njegovog djeda, bake i njihove djece s potpisom Maksimilijana Vanke. Drugi djed, po majci, bio je Tomislav Tomljenović, posljednji ban Hrvatske i Slavonije, i otac umjetnice Ivane Tomljenović Meller, koja je studirala na Bauhausu, a opus joj je nedavno revaloriziran.
Obiteljska ljubav
Odvjetnik se rado sjeća svoje eskcentrične tete te posjeduje i neke njezine vrijedne umjetnine.
Od obitelji je naslijedio i slike Omera Mujadžića , koji je portretirao obitelj Hanžeković kroz tri generacije. Riječ je o umjetniku koji još čeka na pravu valorizaciju svojih radova, a njegove smo slike iz Hanžekovićeve zbirke nedavno galeleriji Račić. Marijana Hanžekovića portretira sa 13 godina, dok je još bio dječarac. U zbirci je i Mujadžićevo remek-djelo “Pecanje”.
Također, naslijedio je i sliku “Ležeći akt” Omera Mujadžića, a kasnije je kupio i još jedan akt s njegovim potpisom na kojemu mu pozira isti model.
U zbirci Hanžeković ima 40 aktova. Dio smo mogli vidjeti prošlog mjeseca u Rovinju, na izložbi Art Exchange, a imat ćemo ih prilike gledati i u Zagrebu, u Radničkoj galeriji u prosincu.
Kustosica Mehulić
Među upečatljivijim je radovima “Usnuli akt” Roberta Auera, koji prikazuje adolescenticu duge kovrčave kose na svijetloljubičastoj draperiji i crvenom jastuku. U zbirci je i “Justina”, akt supruge Bele Čikoš Sesije, te akt kipara Koste Angelija Radovanija...
Kustosica cijele zbirke je Lejla Mehulić, inače kustosica u Muzeju Mimara. Ona ističe kako otvaraju program Slessorovom izložbom među ostalim i zato što im je namjera pokazati kako zbirka neće biti isključivo profilirana prema figurativnoj umjetnosti.
Bivši vojni pilot koji je postao likovni umjetnik
Antony Slessor, čiju ćemo izložbu moći vidjeti od sutra, umjetnik je neobičnog životnog puta. Sa 38 godina odlučio je prekinuti karijeru vojnog pilota, tijekom koje je bio na Srednjem istoku, u Sarajevu, u Sierra Leoneu... Potom je krenuo na studij umjetnosti, na Oxford. “Kad su me pitali čime se bavim, nisam se nikada osjećao udobno u svojoj koži. Da nisam bio pilot, i ranije bih napustio vojsku. No ispočetka sam morao slijediti podulju tradiciju moje obitelji, u kojoj nije bilo previše razumijevanja za moju ljubav prema umjetnosti”, kaže.
Danas ima 58 godina i sa suprugom, koja je iz Slovenije, živi pokraj Splita.
Izložba u Radničkoj galeriji nosi naslov “44,4”, a riječ je o skulpturama od olova. “To je vrijeme slobodnog pada atomske bombe, od trenutka kad ju je ispustio bombarder B29 do trenutka kada je eksplodirala nad Hirošimom”, kaže o svojoj inspiraciji. Zanima ga priča o Amargedonu koji je čovjek u stanju sam sebi napraviti, a svoje skulpture od olova vidi kao simbol krhkosti ljudske vrste. Kao početna inspiracija poslužilo mu i je to da je imao prilike preslušati ravnodušno vojno izvješće o stradanju u Hirošimi. Umjetnik je proizvod svojih iskustava, smatra Slessor, koji se i do sada u umjetnosti bavio stradanjima i ratom, a slikao je i autoportrete koji ga prikazuju u vojsci, svoje komandire u Sierra Leoneu...
Veliki fotograf kojeg hvali i Orhan Pamuk
U listopadu nas u ovoj galeriji čeka prava poslastica, izložba fantastičnog turskog fotografa Ara Gülera, za kojega kažu da je za vizualnu umjetnost ono što je Orhan Pamuk za književnost. Pamuk je za njegovu monografiju pisao predgovor, a Gülerova fotografija je na naslovnici Pamukove knjige “Istanbul”.
Izložba se otvara u suradnji s turskim veleposlanstvom i Hrvatsko-turskom društvom prijateljstva. Slavnog turskog fotoreportera zovu i “Oko Istanbula”, a njegova je karijera besprijekorna: on je prvi suradnik Time magazina s Bliskog istoka (1958. godine), u zlatno doba novinske fotografije radi i za Paris Match, Stern, Sunday Times, snima u u Iranu, Afganistanu, Pakistanu, Indiji, za portrete mu poziraju Winston Churchill, Indira Gandhi, Maria Callas, Alfred Hitchcock, Salvador Dali, Pablo Picasso.
Ipak, kritika ga najviše cijeni zbog melankoničnih crno-bijelih snimaka Leicom, koje nastaju u Istanbulu 1950-ih i 1960-ih godina. Sam sebe opisuje kao “vizualnog povjesničara”. Vjeruje da je zadatak fotografije da omogući sjećanje na ljude i na njihove živote, a osobito na njihovu patnju. Güler smatra kako umjetnost može i lagati, no “fotografija nije umjetnost, ona mora reflektirati stvarnost”.